Projekt La Femme bavi se temom ženskog kantautorskog pokreta sve više prisutnog u regiji, ali i stigmatizacijom žena u društvu, shodno tome i u glazbenim okvirima.
Jesu li žene u glazbi ravnopravne muškarcima, kako je biti žena u glazbi, koliko je danas u svijetu glazbe prisutan princip stavljanja tijela ispred glazbe ili princip „vrijediš onoliko koliko dobro izgledaš“? Neka su to od pitanja koja ću postavljati svojim sugovornicama u 10 članaka planiranih do kraja godine u sklopu projekta La Femme.
Nakon Sare Renar i Nine Romić nova sugovornica je Mia Dimšić, osječka kantautorica koja je u vrlo brzom vremenskom razdoblju postala najpopularnija glazbenica u Hrvatskoj, što svakako sa sobom donosi i određene emotivne nestabilnosti. Je li ih ona imala, kada je pobijedila strah pozornice, osjeti li na glazbenoj sceni neravnopravnost spolova, kako komentira iskorištavanje ljepote ženskog tijela za promociju vlastite glazbe i što bi poručila drugim ženama u glazbi, neka su od pitanja na koja je Mia pokušala odgovoriti. Krajem prošle godine objavila je novi studijski album “Sretan put” koji je početkom ove godine došao i na vinil, a nedavno je otkrila i potpuno novi videospot “Sretan put”.
S glazbenom karijerom počela si zaista kao mlada djevojka, kako je bilo u počecima, pogotovo kao djevojci, glazbenici koja svira gitaru? Je li bilo nesigurnosti, propitkivanja same sebe?
“Prvu pjesmu sam objavila nešto prije 23. rođendana i, na svu sreću, od prvog dana sam znala točno što i kako želim i kako sebe vidim u cijeloj toj priči. Osim toga, imala sam oko sebe odlične suradnike koji su me poprilično navigirali u raznim situacijama kroz koje treba proći, a koje jednostavno ne možeš naučiti nikako osim u hodu i na vlastitoj koži. Glazbena industrija je čudno mjesto u kojem se miješaju emocije i računica, statistika i nepredvidivo do te mjere da se jako lako izgubiti i zato sam na tome svaki dan zahvalna jer je sve prošlo bez nekih većih poteškoća, a prostora za proklizavanje je puno.”
Kad si pobijedila strah pozornice i javnog nastupa?
“Kad se danas na sve osvrnem, jasno mi je da je tajming za mene bio odličan. U srednjoj sam imala neke pokušaje prijavljivanja na talent showove, audicije i slično, ali nisam bila spremna ni tehnički ni emotivno. Nisam bila dovoljno sigurna u sebe, a to se očitovalo i na bini na koju sam prvi put kao solo pjevač stala negdje početkom srednje jer sam počela svirati gitaru i kasnije tamburu u orkestru, a škola je svakih pola godine imala svoj koncert. Čim bi me malo uhvatila nervoza, tresao bi mi se glas i to je jako utjecalo na mene sigurno nekoliko godina, možda dok početkom fakulteta nisam počela nastupati akustično (kao duo ili sama) na raznim prigodama. Znala su to biti crkvena vjenčanja, kafići, terase… i tek tu, kad bi iza mene bili i setovi od po četiri sata i više, osjetila sam da se ispred publike počinjem ponašati ležerno kao da je i nema. Trebalo mi je puno duže nego nekim vršnjacima i kad gledam puno mlađe kolegice od sebe koje su pod medijskom pažnjom i reflektorima još od kraja osnovne škole, stvarno im se divim. Čini mi se da bih se u tome u tim godinama totalno pogubila.”
Primijetiš li na našoj glazbenoj sceni neravnopravnost spolova?
“Ponekad, konkretno primjer koji često izdvajam je u načinu starenja na sceni. Muškarci s godinama u glazbenoj industriji dobivaju još veći kredibilitet, a za žene se smatra da bi svoje najbolje trebale izreći u hipu dok su još, ajmo reći, mlade i atraktivne. Naravno da nitko ne nameće taj stav svjesno i namjerno, vjerujem da je on rezultat dugačke povijesti i prenošenja uvjerenja s koljena na koljeno, ali sve je to itekako prisutno i često se osjećam kao da moram što brže stvarati i biti što produktivnija kako bih se u tim nekim imaginarnim poznim godinama mogla oslanjati na ono što je stvoreno ranije.”
Foto: John Pavlish
Što misliš, jesu li danas glazbenice slabe plaćenije od glazbenika? Ima li tu razlike?
“Nisam primijetila ništa takvo na vlastitom primjeru. Generalno sam vrlo zadovoljna svojim prihodima u zadnjih nekoliko godina, s tim da je ove godine zbog puno manje koncertne aktivnosti naravno i teže, ali s druge strane sam i autor mnogih svojih pjesama pa i tu imam sigurnost jer je hrvatski sustav zaštite autorskih prava na sreću stvarno lijepo uređen.”
Je li Hrvatska napredovala po pitanju borbe za ženska prava i zašto?
“Mislim da napredujemo svaki dan u svakom pogledu jer je to priroda svijeta i života i tako će uvijek biti, sad je jedino pitanje koliko smo strpljivi i koliko uočavamo te mikrorazlike. Nekako sam uvijek po tom pitanju optimist. Moram priznati da do dvadesetih godina, dok se nije počelo intenzivnije pričati o feminizmu, nikad nisam bila svjesna tih brojnih razlika u tretmanu muškaraca i žena koji su najčešće vrlo suptilni i indirektni. Kako je to odlično sročila Taylor Swift, jedna od žena kojoj se najviše divim, puno tih razlika su ništa više od vokabulara koji vrlo nonšalantno koristimo nesvjesni što on nosi. Samo jedan od primjera: ako je muškarac povukao neki promišljen potez, on je strategičar, dok ćemo za ženu za istu stvar reći da kalkulira. Ima takvih primjera koliko god hoćemo, a najžalosnije je što je većina takvih negativnih konotacija seksualne prirode gdje možda i dalje imamo najviše posla. I poanta nije da je itko određen kriv za to, svi smo krivi i moramo mijenjati kolektivnu svijest i postavljati nove vrijednosti.”
Može li se slika u Hrvatskoj po pitanju položaju žena poboljšati?
“Ako se mene pita, naravno da može. Ne samo da može, i poboljšava se, iz dana u dan. Za drastične promjene treba puno vremena, ali mali koraci su tu. Oko sebe u timu imam većinom muškarce, a svi oni me poštuju i dižu kada padnem. Ovaj posao je veliki timski rad i to što sam solo ženski izvođač ne znači da je ovo isključivo ženska priča.”
Što su po tebi prioriteti kad su u pitanju ženska prava, pogotovo ženska prava u Hrvatskoj i na glazbenoj sceni i što bi se po tebi trebalo popraviti?
“Generalno mislim da se u Hrvatskoj glazbena scena kao i kreativna industrija ne shvaća pretjerano ozbiljno, a to se najbolje vidi baš ove godine kada se neprestano borimo za održavanje koncerata i vlastitu egzistenciju. Koliko me cijela situacija živcira, toliko mi je i drago što na muci neke stvari izlaze na vidjelo jasnije nego ikada; nitko nema problem besplatno konzumirati glazbu, ali svi smatraju da glazbenu industriju čini buržoazija koja živi kao bubreg u loju. Te dvije teze jednostavno jedna s drugom nikako ne idu. Sretna sam što djelujem baš sad i što imam određenu platformu da stvari koje me muče povremeno mogu podijeliti s ljudima i osjetiti kako oni dišu po tom pitanju. Konkretno kao žena nemam nekih zamjerki na svoj položaj, osim što se moraš više nametati i dokazivati u samom početku, ali taj dio je na sreću iza mene.”
Jesi li u svojoj karijeri naišla na probleme po pitanju ravnopravnosti spolova, odnosno jesi li kao djevojka doživljavala određene neugodnosti?
“Nisam nikad imala nekih neugodnosti, mislim da je puno toga u načinu na koji se postaviš. Ljudi su me možda tu i tamo znali obeshrabriti u početku, nisu se sva vrata baš tako lako otvorila na prvo kucanje, ali to te ojača i pripremi za dalje. To što sam bila mlada cura s gitarom ponekad je bila velika prednost jer su ljudi vrlo blagonaklono gledali na mene, mnogi stariji kolege su se i zaštitnički postavljali i stvarno mi pomogli, a ponekad je bilo iritantno jer ne bih bila ozbiljno shvaćena i možda sam morala biti malo upornija nego što bi na mom mjestu bio muškarac, ali to su stvarno nijanse. Negdje dobiješ, negdje izgubiš, na kraju je opet sve na tebi, na tome vjeruješ li u sebe i misliš li naporno raditi.”
Kako komentiraš situaciju što glazbenice oko sebe većinom imaju muškarce, odnosno što nema više žena u zanimanjima kao što su ton majstori, producenti, odnosno sva ona zanimanja koja se nameću kao tipična muška?
“Nije mi nikad bio problem raditi s muškarcima, dapače, s njima u većem broju slučajeva lakše na prvu nađem zajednički jezik, ali voljela bih da svi skupa u godinama koje dolaze svjedočimo porastu žena u glazbenim zanimanjima koja nisu nužno vokalna i čini mi se da se to lagano događa. Baš sam na posljednjih nekoliko koncerata prvi put čula i upoznala ženu na bubnjevima i oduševila se, pogotovo zato što je riječ o instrumentu koji, ajmo reći, najviše doživljavamo kao nešto za što je potrebna snaga, a ona je rasturala iako je sitnije građe. Recimo, nisam još nikad radila sa ženskim producentom i općenito ne znam za takav primjer kod nas. Žao mi je što je tako, ali mislim da će se s novijim generacijama i to mijenjati jer djevojčice dok odrastaju najčešće i nemaju pojma da postoji opcija da u glazbi budu išta osim pjevačice. O tome se jednostavno ne priča kao mogućem. Nekako smo podsvjesno uvjetovane da, ako ćemo već npr. nešto svirati, to bude violina, flauta, klavir, harfa… nešto “damski, graciozno”, kako god to želimo nazvati. I opet je to samo rezultat prenesenih uvjerenja i tradicije, a novije generacije odrastaju sa svim mogućim dostupnim izvorima informacija pa mislim da će i njihove ambicije biti raznolikije.”
Kako je tebi u bendu s muškarcima? Kako se slažete?
“Odlično. Bend mi je stvarno kao obitelj i ne mogu zamisliti drugačiju priču jer s bendom provodiš previše vremena i nađeš se u svakakvim situacijama i ako veza nije čvrsta, zdrava i iskrena, jednostavno neće biti dobro. Uvijek mi je kod suradnika na prvom mjestu neka međusobna kemija. Moram imati osjećaj da mogu reći sve što želim i biti ono što jesam ili ni glazba neće izaći van kako treba.”
Donosi li uspjeh sa sobom veće reflektore i na privatni život i kako se po tebi to odražava na psihu glazbenika, u ovom slučaju jedne mlade djevojke?
“Odražava se na razne načine i upravo zato je važno biti koliko-toliko formirana ličnost i znati što želiš u startu. Na mom primjeru se to pogotovo očitovalo jer prije svoje solo priče nisam imala pojma što je estrada, maltene ni što je studio, sve mi je to bilo kao neka daleka nedostižna dimenzija. I onda odjednom snimiš pjesmu koja, ajmo reći, prođe, sve eksplodira i preko noći stiže jedan potpuno novi život s novim pristupom apsolutno svemu. Moram priznati da je to bilo na momente emotivno dosta zahtjevno i najvažnije je bilo imati oko sebe ljude koji su tu bili i prije, obitelj i dugogodišnje prijatelje jer je sve ostalo bilo nestalno i vrtoglavo. Naravno da je to bilo i prekrasno iskustvo, zanimljivo, avanturistički, ali odjednom ti se sve otvori i sve možeš, ljudi koje si do prije koju godinu izdaleka s obožavanjem promatrao najednom ti se obraćaju, daju ti brojeve telefona, razmjenjuju s tobom ideje – a ti kao sad trebaš ostati onaj stari koji si uvijek bio i stvarati na jednak način i ne dopustiti da ti sve to udari u glavu. Onako, dosta zeznuto, ali i korisno za lekcije i odrastanje.”
Jesu li danas u glazbi uspješnije žene ili muškarci?
“Kad pomislim na recimo, ex-Yu glazbu, puno mi više u glavu dolaze asocijacije na muške izvođače i bendove, a kad pomislim na modernu pop i zabavnu glazbu, nekako mi podjednako dolaze i muška i ženska imena pa po tome zaključujem da se stvari lagano izjednačuju. Imamo od svega pomalo i to mi se sviđa, a posebno je primjetno koliko se u zadnje vrijeme pojavilo ženskih kantautora.”
Kakvo je tvoje mišljenje o iskorištavanju tijela za privlačenje pozornosti na sebe, pogotovo u smislu glazbe? Odvlači li se time pozornost s kvalitetne ili nekvalitetne glazbe?
“Pjesma je jedno, a glazbena karijera drugo. Prije sam to izjednačavala, ali praksa me uvjerila da je glazbena karijera puno više, kompletna priča nekog izvođača. Ona mora uključivati i scensko, vizualno, asocijativno, ono kako ti sebe vidiš, neku poruku koja se provlači kroz svaki proizvod koji plasiraš… nekakav zajednički nazivnik koji će ljudima biti asocijacija kad se spomene tvoje ime. To je užasno važno, a najbolje to možemo vidjeti kad gledamo kako to rade majstori Amerikanci. Oni uvijek u startu od izvođača traže kompletnu zaokruženu priču i na taj način se uvijek trudim promatrati svaki svoj album ili projekt. Izuzetno važan dio toga je kako ćeš se vizualno prezentirati, danas važniji nego ikada jer su spotovi preuzeli cijelu priču, a prije se praktički moglo i bez njih. Naravno da sad tu svaka žena bira svoj stil i način, negdje je tu više senzualnosti, negdje više erotike, koliko žena, toliko i načina. Ali nijedan ne gledam kao lošiji ili bolji, samo je bitno da svaki bude u skladu s tim što izvođačica želi postići i na kraju krajeva, tko je ona i kako sebe doživljava.”
Misliš li da se danas dovoljno govori o ženskim pravima u društvu?
“Mislim da se definitivno puno govori i taj val je iznenadno ojačao i sad se samo sve više kotrlja. Opet ne treba ni pretjerivati kako se ne bi dobio kontra efekt. Ono što smatram bitnim, a možda se premalo naglašava, ženska prava nisu samo ženska priča nego priča svih nas, priča o našim odnosima, emocijama, empatiji koja u potpunosti treba vrijediti i za nas prema muškarcima, a ne samo obratno.”
Koja je tvoja poruka mladim djevojkama ili ženama u glazbi?
“Biti žena je prekrasno i ne bih to nikad mijenjala. Kao i apsolutno sve u životu, ima svoje prednosti i nedostatke, ali na nama je da se fokusiramo na jedno od to dvoje i takvu priču živimo. Energija koju samo žene mogu dati glazbi je neprocjenjiva kao i muška i vrijeme je da bez straha i predrasuda obogatimo scenu tim darom.”
*projekt La Femme sufinanciran je sredstvima Vijeća za elektroničke medije kroz Program za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Foto: John Pavlish