LA FEMME #5: Zvonka Obajdin: “Od žena se očekuje da ostanu zanosne do zadnjeg dana i s tim pritiskom se teško nositi”
11. listopada 2020.
Nikola Knežević (2423 Članci)
Podijeli

LA FEMME #5: Zvonka Obajdin: “Od žena se očekuje da ostanu zanosne do zadnjeg dana i s tim pritiskom se teško nositi”

Projekt La Femme bavi se temom ženskog kantautorskog pokreta sve više prisutnog u regiji, ali i stigmatizacijom žena u društvu, shodno tome i u glazbenim okvirima.

Jesu li žene u glazbi ravnopravne muškarcima, kako je biti žena u glazbi, koliko je danas u svijetu glazbe prisutan princip stavljanja tijela ispred glazbe ili princip „vrijediš onoliko koliko dobro izgledaš“? Neka su to od pitanja koja ću postavljati svojim sugovornicama u 10 članaka planiranih do kraja godine u sklopu projekta La Femme.

Zvonka Obajdin je jedna od kantautorica za koju možemo reći da je pionir ženskog kantautorskog vala u Hrvatskoj i regiji. O ženama u glazbi, položaju žena u društvu, ravnopravnosti spolova, raznim stigmama koje se vežu uz žene i općenito glazbi porazgovarao sam sa Zvonkom.

Zvonka, prije svega hvala na sudjelovanju na projektu i odmah jedno izravno pitanje – jesu li po tebi žene u glazbi zapostavljene i pri tome ne mislim samo na glazbenice, nego i osobe koje su usko vezane uz glazbu?
“Svijet robuje rodnim ulogama. Iz općeg odnosa društva prema djevojčicama i ženama proizlazi onda sve ostalo, pa i činjenica da se teže uključuju u područja za koja društvo nameće ideju da im nisu “prirodna”, kao npr. glazba. Već u vrtićkoj dobi curicama će se pokloniti lutkice, minijaturna kuhinja ili kompletić za uređivanje kose ili noktiju, a dečkima lopta, autić ili možda baš set dječjih bubnjeva. Normalno da će se onda kasnije djevojke teže razvijati kao gitaristice, producentice, ton majstorice ili nešto slično.”

Kako je po tebi do danas napredovalo društvo po pitanju ravnopravnosti spolova, jesmo li učinili određene korake da se slika s vremenom poboljšala? Neki kažu da se već činjenicom kako se o tome puno priča napravilo puno više nego nekada, no meni se čini da još ima puno problema o kojima treba pričati i koje treba rješavati.
“Pitanje je u odnosu na koje vrijeme gledamo napredak. Napredovalo se u odnosu na doba kada žene nisu mogle ni imati vlastitu imovinu (što nije bilo baš tako davno, a bogme se i danas ponegdje očekuje od ženske djece da se odreknu nasljedstva za račun svoje braće), ali se u odnosu na neke stvari iz moje mladosti, tj. osamdesetih, i nazadovalo, ili barem stagniralo. To znači da u društvu još traje povuci-potegni oko raznih pitanja. Vruće je pitanje kod nas trenutno, na primjer, pitanje ženskih reproduktivnih prava i autonomije vlastitog tijela, pa tako još uvijek traje borba za dostupan i siguran abortus, kao što je trajala i prije više desetljeća. Tu je i tema zaštite žena od obiteljskog nasilja, gdje se još uvijek često stigmatizira žrtve i to nasilje normalizira, pa imamo nevjerojatno visok pototak srednjoškolaca koji misle da je u redu da djevojka povremeno dobije šamar od svog dečka.  Zatim imamo temu neplaćenog ženskog rada u obitelji, i tako dalje, i tako dalje… tako da – da, slažem se s tvojom tvrdnjom, ima još puno problema o kojima treba pričati i koje treba rješavati.”

Koje bi stigme najviše istaknula po pitanju žena općenito, ali i žena u glazbi?
“Stigmatizira se žene koje se ne uklapaju u sliku majke i domaćice, dakle one koje nisu zasnovale obitelj, ili imaju dijete ali nisu htjele živjeti u zajednici s djetetovim ocem, one koje stavljaju karijeru ispred održavanja doma, one koje se ne uklapaju u neki od klišea vezanih za našu seksualnost (pa tako možeš ili biti čedna djevojka, ili neka seksi koketa), općenito sve one koje se protive postojećim kalupima. Banalan ti je primjer da se još uvijek očekuje da žena zna kuhati, a od muškaraca ne, pa ako neki ipak kuha, to se prikazuje kao neka specijalna vještina. Ako pričamo o glazbi – u glazbi koju ja najviše pratim, dvostruka mjerila srećom nisu uvijek slučaj, ali ako pogledaš masovno popularnu glazbu, možeš vidjeti da je kod žena iznimno bitan njihov izgled, što nije slučaj s njihovim muškim kolegama.”

Primijetiš li na hrvatskoj glazbenoj sceni da glazbenice dobivaju manje pozornosti od glazbenika?
“Mislim da dobivaju jednaku količinu pozornosti, ali drugačije vrste. U fokusu je kako izgledaju, kad će se udati, kako im izgleda stan, kako održavaju liniju (?!?).  Naravno, ponavljam, govorim o nekom mainstreamu, intervjuima s našim estradnim zvijezdama koje vidim po portalima i tjednicima na kioscima. Mene ipak još nitko nije pitao kako održavam liniju hahaha :D”

Jesi li ti imala određenih poteškoća tijekom svoje karijere samo zato što si žena?
“Glazbom sam se počela baviti tek u tridesetima, i srećom nisam imala poteškoća zbog svog spola. Glupe primjedbe na ono čime se bavim dobivala sam u tinejdžerskim godinama i kroz svoje dvadesete, npr. neki kolege iz šahovskog kluba su imale ideju da žene ne bi trebale trenirati šah, ili bi se ljudi čudili kako to da djevojka studira matematiku pa čak i tvrdili da ženski mozak nema kapaciteta za logiku, ali otkad sam ušla u neke odraslije godine nisam doživjela da netko ozbiljno propituje ono čime se bavim. Primitivcima je vjerojatno lakše omalovažavati osobu koja tek stječe svoje samopouzdanje.”

Opet jedno kontroverzno pitanje – iskorištavaju li se žene za frontwoman pozicije samo zato što će privući više publike? Misliš da ima i na tom polju određenih problema?
“Pa da, vjerujem da se ponekad žene u bendu doživljava kao nekakav mamac za određeni dio publike, ili kao kuriozitet. Ponekad čak i iz najboljih namjera. No, ja ti nemam iskustva s takvim situacijama pa nemam tu što puno za reći.”

S obzirom da se sad već dugo baviš glazbom, jesi li do sada naišla na producenticu, ton majstoricu i slične pozicije koje su od ranije očito predodređene samo za muškarce? Ovdje se jedino mogu sjetiti, jer sam s njima na drugom poslu radio, Dine Rizvić i Lane Janjanin za koje znam da same skladaju glazbu, pišu tekstove, aranžiraju i produciraju svoje pjesme.
“Anita Andreis također, zatim Ivona Eterović (tonota iz Playground hustle). Znam jednu ton majstoricu iz Banje Luke :). Da malo prokopam po memoriji sjetila bih se vjerojatno još koje. Ali to je sve za nabrojati na prste jedne ruke. No i tu se stvari mijenjaju, pa će ih biti sve više uskoro, vjerujem.”

Smeta li ti što se danas u glazbi više posvećuje pozornost seksipilu i ženskom tijelu, nego samoj glazbi?
“Naravno da me smeta. No, to je sve dio šire slike – masovno se više pažnje posvećuje ambalaži nego sadržaju, živimo u konzumerističkom društvu u kojem je imperativ prodati svoje šarene laže. Žene to, što se tiče izgleda, pogađa puno više, jer se od njih očekuje nemjerljivo više nego od muškaraca u tom pogledu – očekuje se da ostanu mladolike, vitke, njegovane i zanosne do zadnjeg dana, i s tim pritiskom se teško nositi.”

Koje glazbenice s domaće, a koje sa svjetske glazbene scene voliš rado poslušati pa čak i uživo?
“Nina Romić, Sara Renar, Irena Žilić, Lovely Quinces, Miriam, Anna Moor, U pol 9 kod Sabe / Ti ja i moja mama, Phoebe Bridgers, Courtney Barnett, Fiona Apple, LAura MArling, Joni Mitchell, Amy LaVere, ovo sam sad nabacala prvo što mi je palo na pamet, ima toga još punoooooo… :)”

Ti si jedna od prvih koja je bila dio i još danas jest dio ženskog kantautorskog vala. Što je po tebi najveća odlika današnjih kantautorica u Hrvatskoj i regiji?
“Upornost i talent. Talent je naravno neophodan, ali u našim uvjetima jako je bitna i upornost, jer treba uložiti jako puno truda, vremena, energije, a rezultati – u komercijalnom pogledu – ostaju skromni, a mi unatoč tome i dalje ustrajemo i stvaramo.”

U kojoj mjeri je ovaj kantautorski val doprinio tome da se razbija stigma o ženama u glazbi?
“Nadam se da je dosta doprinio na način da se o ženama sve manje misli “samo “kao o pjevačicama (“samo” je pod navodnicima, jer je i pjevanje zahtjevna vještina), iako i danas često, kad ljudi čuju da se i ja i moj partner bavimo glazbom, on dobije pitanje “što sviraš?”, a ja “a ti pjevaš?” . Mislim da smo pomogle da se učvrsti slika glazbenice koja sama sklada, piše stihove, i izvodi svoju glazbu, a nije neki ukrasni element, odnosno lijepi glas i stas koji interpretira ono što su joj muškarci dali da otpjeva.”

Koji je tvoj idol kada govorimo o ženama u glazbi?
“Joni Mitchell na prvom mjestu, i to kad govorimo o glazbenicima općenito – nju bih navela kao najveći utjecaj i da nije bilo ovog dodatka da govorimo samo o ženama.”

I zadnje pitanje u sklopu ovog intervjua – ako gledamo svjetsku glazbenu scenu i Forbesovu listu najplaćenijih glazbenika i glazbenica, prva žena je Lady Gaga tek na 5. mjestu i to s iznosom više nego duplo manjim od prvog mjesta. Govori li to dovoljno o neravnopravnosti spolova? Zašto su žene manje plaćene od muškaraca?
“Evo ne znam. Jedan od razloga može biti da dobivaju manje honorare za nastupe, sponzorske ugovore i ostale izvore zarade (slično kao što glumice dobivaju manje honorare za uloge u filmovima) jer privlače manje publike i generiraju manji profit onima koji ih plaćaju, jer su muške zvijezde naprosto “veće zvijezde”, što, naravno, ne znači da su muške zvijezde nužno bolje ili radišniji glazbenici, nego samo da bolje ispunjavaju zahtjeve tržišta, šira javnost se lakše identificira s vrijednostima koje oni predstavljaju, njihovom verzijom uspjeha, moći, slave, a to je sve opet povezano s time kako društvo percipira žene i u koje ladice ih želi smjestiti. Čekamo da mala Billie sve to pomete :)”

*projekt La Femme sufinanciran je sredstvima Vijeća za elektroničke medije kroz Program za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.