RECENZIJA: Milan Trenc: “Ribanje i ribarsko prigovaranje” – velika očekivanja
20. listopada 2020.
Željko Mirković Miki (140 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Milan Trenc: “Ribanje i ribarsko prigovaranje” – velika očekivanja

Filmska adaptacija i ekranizacija jednog od „najpopularnijih“ lektirnih naslova, spjeva iz šenaestog stoljeća, hvarskoga gospara, koji je slučajem književne povijesti ipak ostao zapamćen upravo po ovom djelu, stigao je u Cinestar kina.

“Ribanje i ribarsko prigovaranje” jedno je od djela koje se izvan stručnih i strukovnih krugova dosta često spominje ili se barem spominjalo u predcinestar vrijeme, ali se, izuzmemo li specijalizirane emisije ili dokumentarno-igrane sadržaje koje bi s vremena na vrijeme mogli vidjeti na Zagrebačkoj televiziji (onoj ili ovoj), nije mnogo čitalo. Ili se u njemu uživalo. Čast iznimkama. Lektirni naslovi uglavnom su oktroirano i kruto predstavljani generacijama i ako niste bili ljubitelj starije hrvatske književnosti i/ili studirate istu (kroatistiku), teško da biste se mogli zainteresirati za jezik, stil i sadržaj tih i sličnih djela. Imao sam sreću da mi je u „prijelaznom“ vremenu (kraj osamdesetih, početak devedesetih) predavalo niz odličnih profesora od Fališevac do Prosperova Novaka, a ovaj potonji uveo nas je u svijet baš šesnaestog stoljeća približivši nam, ne toliko Hvaranina Hektorovića, već njegova suvremenika Držića. Doista sam zavolio djela onodobna i uz pomoć već ranije spomenutih „učitelja“, te npr prof. Čale, pokušavao dublje proniknuti u svijet koji smo ostavili iza sebe prije nekoliko stotina godina. Osjetiti ga, ne u njegovoj općosti, već univerzalnosti i prihvatiti ga umom, znanjem, ali i srcem. I ta je ljubav ostala do danas.

Ovaj podulji uvod služi mi u terapeutske svrhe jer sklapajući sliku o onom svijetu i likovima te njihovim odnosima, zamišljajući ih i kontekstualizirajući, pribojavao sam se (opravdano) da ekranizacija neće ispuniti moja očekivanja. Ne želeći generalizirati, ali mislim da tema i predložaka za dobra djela ima, pa makar nadahnuće pronalazili i u davnim godinama i radovima, no, unatoč tome rezultati nisu vrlo dobri ili odlični. Tek, po mom skromnom sudu, zadovoljavajući. Ne znam u čemu je problem. I u slučaju, hajde da se prisjetimo, Bulajićeva “Libertasa”, ako se ne varam našega kandidata za nagradu Oscar, pa i u ovom filmu koji je režirao ugledni i po mnogo čemu dokazani Milan Trenc, nekoliko segmenata vidno odskaču od „ostatka“ ili pojedinih slobodnih redateljsko- scenarističkih intervencija. Npr. muze štokavice s kojima se susreće Petar (Hektorović) jedan su od glumački najslabijih trenutaka. Neke druge stvari kojih nema u epu bolje su izvedene. Ljubavna priča mladoga gospara, npr. Šteta. Jer se Rade Šerbedžija koji uistinu nosi cijeli film i odlično se nosi s glavnim književnim i povijesnim likom svojom izvedbom približio amblematskoj i svojoj najdojmljivijoj ulozi „u starim danima“ (iako u drugom mediju, kazalištu) – onoj kralja Leara. Uloga koja zaslužuje pohvale kritike i nagrade u Puli i drugdje, ali i pažnju kino publike. I ribari (Nikola i Paskoje) u interpretaciji standardno odličnoga Leona Lučeva i vrlo dobrog Bojana Brajčića, te zanimljiv nastup mlade Romine Tonkovič i stare (dobre) Inge Appelt daju filmu pozitivan naboj.

Tu je i naravno očekivano dobra fotografija, uz relativno dobar montažni i fabularni ritam. I, donekle, glazba. No, to nije dovoljno. Kao da se stalo, neću reći, na pola puta, kao da se nije dovoljno uronilo u svevremenost predloška, oplemenilo ga i aktualiziralo i krenulo- punim jedrima. Slojevitost (socio-ekonomska, kastinska…) mudrost ili „nadigravanje“ puka i vlastele, doslovna i metaforička, morala je biti jače izražena. Prejaka je osoba (Petar) koju je „donio“ Šerbedžija u odnosu na pojedina zbivanje koja (napisah) u glumačkom i inom smislu ne prati ovu kvalitativnu veličinu dovoljno. Moram se stalno vraćati na njegove (Radine, Petrove) snove, na njegova sjećanja, na razmišljanja i promišljanja života, onog prolaznoga i neispravljivoga i ovoga sada, dok love ribu i, rekao bi biblijskim rječnikom, duše. Pokoju su (u epu svakako, a u filmu manje) i ulovili, ali mršava će biti ta večera, pogotovo za nekoga komu je hrvatska književnost i njena ljepota puno više od dosadne lektire. U koju se zaklinju, a čitali su je slabo ili nikako.

Ocjena
3 out of 5

3

Dobro
3 out of 5