Drugi studijski album riječkoga kantautora Borisa Štoka besprijekorno je otpjevan i isproduciran komad sophistipopa.
Štok je godinama bio najpoznatiji kao upečatljiv vokal grupe Quasarr. Otkako se 2016. upustio u samostalnu karijeru dojam je da želi biti domaća verzija Bryana Ferryja iz osamdesetih, izrazito stiliziran i estetski dotjeran pop izvođač koji nikad ne prelazi (samo) određenu crtu ukusa. Domaći ekvivalent bi bio Massimo, no on ipak igra na publiku daleko šireg generacijskog raspona, dok Štok stilom, izvedbom i referencama cilja na publiku u tridesetim i četrdesetim godinama.
Boris Štok radi glazbu koja očigledno reflektira njegov osobni, ali u određenoj mjeri i ukus potencijalne publike. Ovaj gotovo jednosatni album pun je pažljivo aranžiranih gestikulacija te zahtijeva određenu razinu naslušanosti, ali i emocionalnog te intelektualnog angažmana. Većinski snimljen u suradnji s Darkom Terlevićem iz The Siids, “Uvijek dio mene” istovremeno crpi inspiraciju iz popa osamdesetih, ali i njegove suvremene interpretacije u vidu pretežno britanskih izvođača poput Wild Beasts, Florence + The Machine ili The 1975.
Glavna vrlina ostvarenja je izvrsno pogođena ravnoteža između ekspresivnog vokala i brižno postavljene, ali i namjerno pomalo hladne instrumentalizacije. Naslovna pjesma se snagom i ritmičkim naglaskom odvaja od ostatka materijala, no album ni u jednom trenu ne pada ispod određene razine energije i interpretacije. Kao eventualna mana mogla bi se navesti određena tematska, emocionalna i atmosferska jednoličnost koja dominira pjesmama, no unatoč tome ostaje prevladavajući dojam istodobne profesionalnosti, ali i očigledne autorske strasti uložene u ovaj album.
Foto: Vanja Tataj Štok