Pravu poslasticu za glazbene sladokusce mogli smo vidjeti u Cinestaru. Prema genijalnom Shakespearevu djelu i libretu koji je napisao Francesco Maria Piave, Verdi je skladao operu koja je izvedena i snimljena u kultnom prostoru 2018.
Prije same predstave mogli smo uživati u briljantnom režijsko-montažnom kolopletu koji nas je, uz izjave sudionika, uveo u ovo genijalno djelo koji su obrađivali i tumačili mnogi. Posljednji put sam gledao uprizorenje ovoga „škotskoga komada“ također u Cinestaru, a u ulozi supružnika Macbeth pojavili su se Michael Fassbender i Marion Cottilard. Uloge amblematskih likova svjetske književnosti (i umjetnosti) odigrane su vrlo dobro, fotografija je bila na visini, a i film je bio i više nego korektan, no, od ovakvih tema i predložaka očekujemo i puno više. To smo ovom verzijom, glazbeno-scenskim spektaklom i dobili.
Priča je poznata. Proročanstvo koje na početku drame iznose vještice glavnom liku koji je tjeran ambicijom i unutarnjim nemirom, pomaže ispuniti njegova supruga koja ga na početku gura preko crte, preko granice. Prema točki s koje nema povratka. Škotskoga kralja Duncana ubija Macbeth no to mu ne donosi nikakvu sreću ni zadovoljstvo. Samo sumnje i krivnju, tjerajući ga u nove zločine i neminovan tragičan kraj. U ulozi ratnika tragika pojavljuje se Željko Lučić, ugledni operni pjevač s međunarodnim renomeom i respektabilnom međunarodnom karijerom kojega tituliraju jednim od najznačajnijih verdijevskih baritona na svijetu kojem je, između ostaloga, ukazana čast pjevati o 200. obljetnici Maestrova rođenja. Ulogu Macbetha odigrao je i otpjevao maestralno, posebno u piano dijelovima koji su, to poznavatelji umjetnosti znaju, i najzahtjevniji/najteži. Dostojna partnerica na pozornici bila mu je, široj publici poznatija, Anna Netrebko koja je izmamila mnogi pljesak i ovacije publike u Londonu. Jedna od glavnih uloga pripala je i njenom suprugu, također odličnom Yusifu Eyvazovu koji se pojavljuje u ulozi plemića Macduffa. Valja istaknuti i Ildebranda D’Arcangela koji je utjelovio Banqua.
Orkestar i zbor, kao i nominalno manje uloge (pravi je biser bio Konu Kim) vođene su sigurnom rukom Antonija Pappana, a kao redatelje treba spomenuti Phyllidu Lloyd koja je u filmskom svijetu poznata kao redateljica filma “Mamma Mia” i redatelja drugog izdanja Daniela Donnera. O raskošnoj produkciji (ne) treba trošiti riječi. Dopustite mi malo privatnosti. Imao sam sreću i zadovoljstvo biti u Royal Opera House i gledati besmrtno djelo Čajkovskoga, balet Labuđe jezero. Rusko-britanska kombinacija zauvijek je ostavila traga u mom srcu i sjećanju. Genijalna i precizna izvedba zbora, orkestra i baletnoga ansambla daleko je nadvisila neke od kasnijih verzija kojima sam imao prilike prisustvovati. No, da se vratim Macbethu. Četiri čina proletjela su u furioznom tempu, a uz dakako poznate arije najviše su mi se svidjeli instrumentalni staccato i pizzicato dijelovi. „Vještičji“ ples, uglavnom u mezzoforteu dojmljiv je i najbolje oslikava atmosferu latentnoga koja, kako vrijeme i radnja odmiču, odlazi u glasne coda dijelove karakteristične za kraj činova i same opere.
Verdi nije jedini koji se bavio Shakespearovim predloškom. Spomenimo i Ernsta Blocha odnosno njegovo „čitanje“ u tri čina. Međutim, publici i poznavateljima „bliža“ je talijanska verzija, a ako je donesena na ovaj način treba je preporučiti i onima koji će tek postati ljubiteljima ovoga vida glazbene umjetosti. Odlična snimka potvrdila je da su ovakvi specijali jedan od najvažnijih argumenata zbog kojih treba ići u Cinestar. Radujemo se i sljedećim susretima, a za prosinac je najavljeno jedno od najpopularnijih djela tzv. klasične glazbe, Orašar.
Foto: Courtesy of Royal Opera House London/Bill Cooper