Ovo nije ploča koja se kupuje zato što imaš gramofon, ovo je ploča zbog koje se kupuje gramofon.
Kao kod automobila ili kao kod vina tako je i kod albuma, cijena nakon što izađe iz trgovine više nikada nije ista. Naravno, cijena može višestruko varirati, padati ili čak rasti u nebo, sve zavisi kako se određeni proizvod nosio s vremenom. Kod auta imamo tako modele koji postanu rage nakon vrlo kratkog vremena i završavaju na otpadu, dok neki postižu basnoslovne cifre ako su stari i vrlo dobro očuvani. I kod vina imamo sličnih priča, nikoga ne zanima stolno vino Ribar iz ’81, ali za neka arhivska vina ćete morati dobrano posegnuti u novčanik.
Kod albuma je priča malo drugačija, ali u nekim segmentima i poprilično slična. Jedne zanima isključivo album i pjesme na njemu, odnosno da ga čuju skinut će ga negdje u mp3 formatu, a drugi vole u rukama oktretati veliki omot i u njemu vinilnu ploču. Pred nama je jedan sada već dobrano old timer album, objavljen još davne 1981. godine, reizdan, remasteriran i bogato opremljen. Prvi i jedini album legendarnog beogradskog benda Šarlo akrobata koji su činili danas već pokojni Milan Mladenović i Ivica Vdović, a zajedno s njima u bendu bio je i Dušan Kojić Koja. Nakon 40 godina Croatia Records je odlučila reizdati ovaj album na (bijelom) vinilu (zajedno s još tri novovalna albuma iz ’81, Paket aranžman, Električni orgazam i Haustor).
Što se mene tiče ovaj album je i više nego izdržao protok vremena od kada je objavljen, dan danas stoji kao jedan od glavnih svjetionika novovalne scene, o njemu je u ovome razdoblju puno toga napisano i na većini lista je izlistan kao jedan od najboljih albuma koji je ikada snimljen na ovim prostorima. Kada je objavljen bilo je to nešto sasvim drugačije od svega što se do tada pojavljivalo na našoj sceni, nekima neshvaćeno i nedokučivo, a nekima dar sa neba. Svjedoči tomu i to da je album snimljen u Beogradu u studiju PGP RTB-a, ali su urednici bili zbunjeni učinjenim pa su materijal prodali Jugotonu. U to vrijeme ubitačna kombinacija punka, noisea i duba još nije bila za njih. Kakva greška!
Ne bih ovdje pisao pravu recenziju ovoga odličnog albuma nego sam se potrudio (pošto sam kolekcionar) pronaći neke recenzije ovoga albuma odmah nakon što se pojavio pa da se stekne dojam kako je album doživljen u ono vrijeme. A u ono vrijeme (govorimo o početku osamdesetih godina) najveći glazbeni magazin bio je beogradski Džuboks i sve što je vrijedilo u muzici, a i ono što nije, bilo je popraćeno u njemu. Pa je tako u Džuboksu br. 122 od 28. kolovoza 1981. godine izašla recenzija albuma Šarla akrobate “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” koju je pisao tadašnji Džuboksov novinar Branko Vukojević. Prenio iz njegovog teksta par crtica o albumu.
“…Upravo je žestina, kanalisana kroz kompleksnu međuigru instrumentalnog trija, osnovni ključ za razumevanje muzike koju nam nudi Šarlo. Na koncertima Koja, Milan i Vd sviraju kao da neće dočekati sutrašnji dan. Od prvog do poslednjeg trenutka izloženi ste baražu zvučnih naboja koji se nemilosrdno smenjuju. Iz svakog sekunda muzike probija želja da se pobegne od klišea, a također ovaj eksperimentalni pristup je zahtevao od slušalaca tolerantnost i upućenost u suvremenije tendencije rokenrola tako da je mnoga konzervativnija dušica izlazila s njihovih nastupa iziritirana…
Osnovni princip svirke akrobatske ekipe je kolektivna svirka u punom značenju te riječi. Oni kao da svaki pojedinačni element ogole do najprimitivnijih elemenata i zatim ih slažu u nove odnose vodeći računa da u svakom trenutku sva tri instrumenta ravnopravno učestvuju u kreiranju zvučne slike. Klasičnim solističkim egzibicijama nema mjesta…
Tekstovi na ovoj ploči nisu opterećeni kvazipoetskim mudrovanjima nego predstavljaju redanje slika koje u kontekstu sa muzikom oslikavaju precizne stavove. Kao što u muzici bježe od klišea tako i tekstovi predstavljaju sklanjanje od bilo kakvog oblika isforsirane romantičnosti…” (Džuboks ’81)
Naravno, kao što je Džuboks bio glavni glazbeni časopis toga vremena tako je i zagrebački Polet općenito bio glavni časopis mladih (iliti omladine) toga vremena, a pošto se u Poletu pisalo o svemu (Polet sve zna), pisalo se naravno i o muzici pa je tako i na stranicama Poleta od 2. rujna 1981. godine izašla recenzija ovoga albuma koju je pisao Damir Filipović, pa bih se ovdje malo podsjetio i na taj tekst…
“…Potrebno je priznati, čovjek mora biti vrlo hrabar da bi snimio jednu ovakvu ploču. Bistriji ili tuplji čovek biva kad… na prvi pogled (posluh) djeluje kao kakofonija, kaos, nered, zbrka ili totalna anarhija. Štoviše, to i jest neka vrst kakofonije, ali, iako to nelogično zvuči, artikulirane kakofonije.
Šarlo Akrobata ne obraća pažnju na klasične zakone i podjele abecednim redom. Oni rade onako kako im se svidi, što inače dovodi do poraznih rezultata, ali ne i u njihovom slučaju.
Gledan s umjetničko kompozitorskog aspekta ovaj album ističe se svojom iskrenošću, gotovo trascedentalnom energijom i stanovitim osnovnim stavom koji se provlači kroz cijeli rad Šarla akrobate, a koji bih ja krstio imenom anahoindividualnost.
Za ovu ploču potrebna su ta dva oprečna pogleda, a odgovor na pitanje, “No dobro, je li ova ploča duboko istinit umjetnički iskaz, ili posljedica rutine u masturbiranju, pomiješane sa zrnom soli, ili neka sinteza jednog i drugog ?” svatko neka nađe sam…” (Polet ’81)
A kad sam već kod Poleta ne mogu izdržati da ne prenesem i jednu minijaturu koju je u Poletu napisao i redatelj Zoran Pezo referirajući se na glazbu Šarla akrobate:
“…bas tuče, gitara šamara, bubanj krotko taktće…glas Milana Mladenovića usjeca riječi u oranicu moždane kore…Akrobatska muzika secira utrobu i moždinu…Šarlo ne miluje, Šarlo zna…” (Polet ’81)
Pred kraj prisjetio bih se još jednog odličnog teksta o ovome albumu koji je za specijalno izdanje Rolling Stone magazina pisao Vedran Harča, a sve povodom izrade liste 100 najboljih albuma ex-Yu 1955. – 2015. godine i na kojoj je ovaj album bio izabran kao drugi najbolji album.
“…Činjenica da je Bistriji ili tuplji čovek biva kad…, prvi i jedini album Šarla akrobate, snimljen u Jugoslaviji, vjerojatno nikad neće prestati zbunjivati i oduševljavati pop kulturologe i društvene kroničare i razuvjeravati sve koji je danas pokušavaju proglasiti zadrtom, zaostalom zemljom iza željezne zavjese, tek za nijansu slobodnijom i naprednijom od komunističkih poredaka koji su tih godina vladali Istočnom Njemačkom ili Poljskom. Ovih 13 pjesama zauvjek će spadati među tri-četiri najekstremnija, najbrutalnija i najkreativnija izdanja kompletnog novog vala, ne samo kod nas, nego i u kontekstu tada nevjerojatno raznolikih i uzbudljivijih glazbenih scena u Engleskoj i Americi.
Iako su bili svjesni da rade nešto veliko, ni u najluđim snovima nisu mogli pretpostaviti da snimaju album koji i danas predstavlja nepresušno vrelo inspiracije alternativnije nastrojenim glazbenicima…” (Rolling Stone – HR – 2015.)
Nikada nam se više Šarlo Akrobata neće ukazati, niti diskografski niti koncertno. Milana i Vda više nažalost nema, a i Koja je teško bolestan. Ostaje nam samo ono što su kao bend diskografski ostavili iza sebe, pa iako toga nije bilo puno ono što postoji puno vrijedi.
U svakom slučaju hvalevrijedan potez Croatia Recordsa treba iskoristiti i nabaviti si ovaj, kako sam već rekao album oldtimer, jer svaka vinilna ili općenito kolekcija je definitivno nezamisliva bez ovoga novovalnog bisera.
Foto (naslovna): Goran Vejvoda