Teško je povjerovati da je “l’after life” prvi samostalni album Coce Mosquita odnosno Gordana Muratovića nakon 25 godina diskografske karijere.
S obzirom na to da se radi o instrumentalnom ostvarenju na kojem glavnu ulogu igraju sintesajzeri i kvartet saksofona, moglo bi se zaključiti da se radi o svojevrsnom odmaku od rafiniranog eklektičnog popa Jinxa po kojem je dosad uvijek bio najpoznatiji, no riječ je o svojevrsnom proširenju tog istog autorskog svijeta. Muratović je od pojave Jinxa bio jedan od rijetkih domaćih glazbenika koji je razne retro stilizacije uspijevao uvjerljivo uklopiti u vlastiti autorski izričaj. Kako su godine odmicale, moglo bi se reći da su albumi Jinxa postajali manje utočište za pop singlove po kojima su bili poznati na kraju devedesetih, a više prilika za demonstraciju njegovih impresivnih aranžerskih vještina.
Upravo je ovo zadnje najveća vrlina “l’after life”. Izvori inspiracije nikad nisu skriveni, no fascinira lakoća kojom su povezani. Da je ovaj album objavljen za Soul Jazz ili Numero Group, gotovo bi se svakom moglo podvaliti da se radi o nekom zaboravljenom jazz funk soundtracku iz sredine sedamdesetih. To bi možda bila i otegotna okolnost u smislu nedostatka originalnosti, no glazba pršti tolikom količinom energije i zaigranosti da je naprosto nemoguće ne uživati u njoj ako imate imalo afiniteta za ovakve stvari.
Naslovi pjesama često su izvor zabave i dosjetki u instrumentalnoj glazbi. Imenujući sve pjesme po albumu s dodatkom rednog broja, Coco Mosquito se ovdje riješio i te štake. Umjesto toga, humor leži u brojnim glazbeni rješenjima koji vas u sekundi prebacuju iz atmosfere špijunskih tema Lala Schifrina u Mancinijeve partiture za “Pink Panthera”. Upravo zbog svih navedenih elemenata, album sjajno funkcionira kao pozadinska glazba, no u svojoj punoj snazi se pokazuje kroz opetovana slušanja, otkrivajući svu silu skladateljskih i aranžerskih detalja koji se doista ne sreću svaki dan.
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2021/03/20/coco-mosquito-uoci-izlaska-solo-albuma-osobno-se-dugo-nisam-tako-zabavljao/