RECENZIJA: Joe Strummer: “Assembly” – u sjeni vlastite karijere
30. ožujka 2021.
Zvonko Slišurić (8 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Joe Strummer: “Assembly” – u sjeni vlastite karijere

Londonski pioniri punka The Clash mnogima su bili bolji učitelji povijesti no naši diplomirani povjesničari.

Nakon razlaza dvojca Strummer/Jones (punk ekvivalent Lennon/McCartney, Jagger/Richards), nisu uspjeli vlastitu solo karijeru dići do visina uspjeha matičnog benda. Strummer je bio tvornica ideja kojeg je intelektualna znatiželja odmah izdvojila od svojih punk vršnjaka, dok je Jones produkcijski i aranžerski sjajno prilagodio zvuk benda široj publici. Vrhunac su dostigli s dva posebno značajnija albuma u rock povijesti, prvijencem “The Clash” i dvostrukim “London Calling”. Mnogi bi rado pridružili ovoj skupini i “Combat Rock”. Nakon raspada benda oboje bi nastavili raditi kao samostalni umjetnici (i povremeno suradnici), ali niti jedan od njih više nije postigao tako skladno i produktivno partnerstvo. Strummer je zbog tog razlaza žalio do kraja svog života.

Nakon raspada benda Strummer je počesto i nespretno istraživao, mijenjao prateće glazbenike i suradnike, prolazio kroz razne faze, prepuštajući se svojoj znatiželji, ali nikada nije našao svoje mjesto u glazbenom svijetu. U svojim projektima kao što su Mescaleros i Latino Rockabilly War često je varirao u kvaliteti, ponajviše zbog činjenice da nije imao jednog Micka Jonesa čije je uho imalo posebnu sposobnost da pjesme odvede u pravom smjeru.

“Asssembly” je dostojna kompilacija Joea Strummera koja je upravo ugledala svijetlo dana, kako na digitalnom nosaču zvuka, tako i na dvostrukom vinilu. Prije samo četiri godine objavljena je još jedna kompilacija koja pokušava napraviti presjek njegova rada pa unatoč visokim ocjenama, u odnosu na ovu, čini se pomalo predugačkom i razbacanom. Ali i na ovoj kompilaciji imamo svega. Njegovi se interesi protežu od duba, rockabillyja, hip hopa i mexicane, no ovaj puta se album sluša s velikim užitkom. I to od prvog do zadnjeg tona.

Strummer se nikada u svojoj karijeri nije okretao unatrag, no uvijek je živio u sjeni svojih bendovskih postignuća. Strummer je umro u 50. godini 2002. godine, samo mjesec dana nakon što su Mick Jones i on po prvi puta od 1983. dijelili istu pozornicu (na kompilaciji se pojavljuju i dvije zajedničke koncertne snimke). Često su razgovorali o ponovnom okupljanju. Šteta što za to nije imao više vremena.

Trostruki dobitnik Grammyja Paul Hicks izabrao je pjesme i sastavio album, na kojem se nalaze remasterirani singlovi i arhivski rariteti iz Strummerovog kataloga. “Coma Girl”, “Johnny Appleseed” i “Yalla Yalla” (izvodi se s Mescalerosima) nalaze se na popisu pjesama, kao i Strummerova obrada “Redemption Song” Boba Marleyja. Album također sadrži  “Love Kills” iz filma “Sid i Nancy” (1986). Jakob Dylan, dugogodišnji  Strummerov suradnik i prijatelj, napisao je tekst koji definitivno trebate pročitati.

 

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5