Producent Gilles Peterson izvorno se proslavio 1980-ih godina kao DJ puštajući suvremenu plesnu glazbu tog vremena, različito poznatu kao jazz funk, brit funk i u kasnijoj revival verziji 1990-ih kao acid jazz.
Značaj ove glazbe nije samo u tome što je bila prevladavajuća britanska plesna glazba tog vremena, već i u tome što je koristila ritmove i glazbene inovacije koji su tada dolazili od električnog jazza sedamdesetih.
Gilles Peterson i Jean-Paul “Bluey” Maunick prvi su se put povezali krajem 1980-ih kad su njih dvojica razmijenili ideje i postali bliski prijatelji. Činjenica koju “Bluey” voli spomenuti da je Peterson postao “dio obitelji” ubrzo nakon što su objavili niz značajnih Incognito albuma (bend u kojem je Maunick i danas član) na Petersonovom inovativnom, sada ukinutom etiketom “Talkin Loud” (spomenimo seriju fantastičnih kompilacija imenom “Rebirth of Cool”). Etiketa je stvorala novu generaciju budućih producenata elektroničke glazbe avanturističkog tipa, s obje strane Atlantika. No što je još važnije, glazba je bila središte kreativnosti sa sjedištem u Londonu, što je britanskoj plesnoj kulturi omogućilo da razvije svoj vlastiti put i u konačnici bila je slijepa za etničku pripadnost britanskog glazbenika. Ovo je bila vrsta glazbe koju su svirali britanski bendovi poput Level 42, Imagination i Incognito.
Gilles Peterson u ovom slučaju surađuje s vođom Incognita, Jean-Paulom “Blueyem” Maunickom, formirajući STR4TA . Ovo je svjesno nostalgični bend koji nastoji ponovno stvoriti ritmove ranih 1980-ih, zajedno sa svjesno sirovim, relativno neispoliranim zvukom. Dakle, na “Aspectsu”, njihovom albumu prvijencu, nalazimo slap bas, funky gitaru, ukroćene ali bučne bubnjeve, vokalne falset harmonije i opijajući električni klavir. Ovo je napeta glazba orijentirana na plesni podij koja isti čas diže na noge, ali umjesto da ovisi o elektroničkim instrumentima, oslanja se na živo muziciranje i sirovu produkciju.
Ovaj je album osmišljen kako bi obradovao one s uspomenama na londonska ljeta ranih 1980-ih (no obradovat će i mnoge generacije koje su odrastali uz rane Mayalese, Songkillerse, The Bastardze, općenito vezano uz nastajanje prvih plesnih izdavačkih kuća u nas), kada su noćni klubovi uglavnom bili mali i intimni. Međutim, za one kasnije generacije s drugačijim uspomenama, ovo je savršen uvod u glazbeni žanr koji je postojao velik dio svog vremena. Zasluga je to glazbenika okupljenih na albumu, poput Francisa Hyltona , Matta Coopera, Richarda Bulla, Petera Hindsa i Randyja Hope-Taylora, kao i partnerstvo Petersona i Maunicka u ostvarenju onoga što je postao projekt o kojem su oduvijek sanjali.
Dakle, dvojac koji je direktno ili indirektno utjecao na postojanje bendova poput Jamiroquai i Brand New Heavies, ponovo čini pravu stvar i uspostavljaju ravnotežu nad onim što zovemo računalna plesna glazba.