U izvrsnom intervju za Uproxx koji ujedno služi kao pregled diskografije The Killersa, Brandon Flowers kaže da “Pressure Machine” nikad ne bi nastao da nije bilo pandemije.
Primorani otkazati turneju za prošlogodišnji album “Imploding the Image” The Killers su ekspresno počeli raditi na njegovom nasljedniku. Heartland rock utjecaji tog albuma donijeli su im kritičarsku naklonost kakvu nisu imali od debija, a ovdje su prošireni očitim, ali iskrenim pozivanjem na Springsteenovu “Nebrasku”.
“Pressure Machine” se ne oslanja samo na ogoljelu zvučnu sliku tog albuma, nego preuzima i tematski okvir preselivši ga geografski u Nephi u Utahu, gradić u kojem je Flowers odrastao. Flowers tijekom cijelog albuma zadržava otvorenu sentimentalnost koja je oduvijek označavala i dobre i loše strane The Killersa. Umjesto apstraktnog tekstualnog pristupa koji omogućava da te emocije više osjetite nego razumijete, ove pjesme se oslanjaju na jasnu narativnu strukturu, a Flowers kao inspiraciju za takav pristup navodi Johna Prinea i Johnnyja Casha, dva majstora emotivnog folk pripovijedanja. Budući da je u pitanju autor nebuloznih “one liner” klasika nultih poput “Mr. Brightside”, “Somebody Told Me” ili “All The That I’ve Done”, šok činjenice da pjesme imaju narativnu strukturu s početkom i krajem još je i veći. Posebice se to odnosi na uvodnu “West Hills” koja služi kao svojevrsni okvir cijelog albuma, te fenomenalnu “Desperate Things” o prometnom policajcu koji se zaljubljuje u žrtvu obiteljskog nasilja. Flowers nema pripovjedačku moć kakvu je Springsteen demonstrirao na pjesmama poput “Highway Patrolman” ili “Atlantic City”, no uspijeva ovakve neočekivane trenutke iznijeti neočekivano dobro. U tome mu uvelike pomaže sugestivna produkcija Shawna Everetta i Jonathana Radoa, mješavina minimalističke lo-fi estetike i sineastične zvučne slike koja Flowersove neočekivano ispovjedne tekstove tretira doslovce kao da je u pitanju filmski scenarij.
Premda je “Pressure Machine” prepun patosa o “maloj, a zapravo velikoj Americi”, Flowers izbjegava saharinski kič Hallmarkove TV produkcije ili Pureflixove kršćanske propagande u kakvoj je ovaj album lako mogao zaglaviti neprekidno balansirajući između sentimentalnih nostalgičnih opservacija i mračnijih tonova koji izviru iz ovih narativa, često inspiriranih stvarnim događajima. Ovo je najbolji album The Killersa nakon “Hot Fuss”, vjerojatno zato jer ne može biti odmaknutiji od njegovog svjetlucavog lasvegaškog synth popa. Nekima je pandemija očigledno godila.