RECENZIJA: Šimun Matišić Quintet: “Tribute to B.P.” – susret prošlosti i budućnosti domaćeg jazza
10. rujna 2021.
Boris Abramović (273 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Šimun Matišić Quintet: “Tribute to B.P.” – susret prošlosti i budućnosti domaćeg jazza

I dan danas na spomen pojma jazz u Hrvatskoj prva asocijacija je i dalje zasigurno Boško Petrović, vjerojatno najveći bard jazz glazbe u nas koji nas je napustio prije deset godina, ali možemo reći da na neki način njegov duh još uvijek uveliko postoji na toj istoj sceni.

Boško je bio osoba koja je učinila enormno mnogo za domaći jazz, upisala ga takoreći na kartu svijeta, i to ne samo svojim sviračkim i kompozitorskim umijećem nego i u okviru svoga BP Cluba koji je u centru Zagreba godinama ugošćivao neke od veličina svjetskog jazza. Boška nema već deset godina, nema ni BP Cluba, ali ostao je jazz i to odličan jazz koji danas sviraju nastavljači Boškove tradicije.

Šimun Matišić je netko koga je sam Boško odredio za svog izravnog nasljednika i to ne samo zbog toga što je odabrao vibrafon kao svoj instrument nego i zbog toga što ga je kao dvanaestogodišnjeg dječaka uzeo na svoj jazz seminar u Grožnjanu, u svojoj školi jazza, i u njemu prepoznao talent koji se rijetko nalazi. Sam Šimun kaže da su svi hrvatski jazz glazbenici na ovaj ili onaj način dužni Bošku Petroviću, pa tako i on. I to je i više nego istina, a nakon “školovanja” kod Boška Šimun je danas više nego cijenjeni jazz glazbenik koji ima svoj put, a ovim albumom odaje priznanje nekome tko mu je možda samo otvorio taj isti put za sve ono što je na njemu do sada postigao i što će još postići u budućnosti.

Do sada ga ponajviše znamo po odličnom i uzbudljivom debiju “Invocation” objavljenom 2019. godine, a “Tribute to B.P.” je samo nastavak puta i na neki način plaćanje duga i odavanja počasti učitelju.

Sedam pjesama na ovome odličnom albumu u prvom redu odavanje je počasti nekome tko je ponajviše utjecao na Šimunov rad i odrastanje u svijetu jazza, a čine ga neke od ponajboljih Boškovih autorskih stvari koje predstavljaju nekakav presjek njegove karijere. Uz pet Boškovih bisera na albumu se nalazi i “Django”, jedan možemo reći klasični jazz evergreen Johna Lewisa, pijanista Modern Jazz Quarteta i osobe koja je bila poprilično važna u životu i radu Boška Petrovića. Za njega je rekao da mu je bio na neki način i glazbeni otac. Album zatvara Šimunova stvar više nego simboličnog naslova In Grožnjan, After All These Years”.

Boškove klasike Valse for Jazz Mama”, blues Blue Sunset”, “Little Boy with a Big Heart”, “Green Lobster Dream” i pogotovo veliku “With Pain I Was Born” Šimun je odsvirao s mjerom kojoj je donio svoj osobni touch, i svaka stvar ima i Šimunovog koliko ima i Boškovog.

Naravno da moramo spomenuti i vrhunsku ekipu koja je sa Šimunom iznjedrila ovaj album, to su ljudi koja su s njim radili i na njegovom prvijencu i to je vjerojatno ono najbolje što imamo u domaćem jazzu, Matija Dedić na klaviru, Davor Križić na trubi,  Zvonimir Šestak na kontrabasu te Krunoslav Levačić na bubnjevima. Čitav materijal snimljen je u jednom danu u Croatia Records Studiju.

Svojedobno je Boško Petrović na pitanje o budućnosti vibrafona izjavio: “…moja zamjena je već ovdje, njegovo ime je Šimun i sin je gitarista Mate Matišića. Mali je sjajan u sviranju vibrafona.” Od Boškove izjave prošlo je više od 10 godina, a “mali” danas pripada jazz eliti.

Izdanje “Tribute to B.P.” iznova potvrđuje kako Šimuna Matišića s pravom možemo prozvati nasljednikom Boška Petrovića. Svakako nađite načina da preslušate ovaj odličan album na kojemu se susreću prošlost i budućnost hrvatskog jazza.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5