RECENZIJA: Coldplay: “Music of the Spheres” – iz loše kalkulacije u kolosalni promašaj
19. listopada 2021.
Karlo Rafaneli (88 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Coldplay: “Music of the Spheres” – iz loše kalkulacije u kolosalni promašaj

Tijekom dvadesetak godina karijere Coldplay i njihov populistički, neskriveno saharinski pop rock bili su meta brojnih sprdnji publike i kritike. No izgleda da se s prošlim, paradoksalno sasvim solidnim, ali za njihove standarde prigušenim albumom ”Everyday People” iz 2019. dogodilo ono čega su se Chris Martin i ostatak benda zapravo najviše i pribojavali – nikog nije bilo briga.

Album je potiho uguran u nominacije za album godine na Grammyima, no bez ikakvih izgleda za osvajanje nagrade. Vjerojatno potaknuti nedostatkom reakcije, Coldplay su za svoj deveti studijski album “Music of the Spheres” izvukli tešku artiljeriju – megaproducenta Maxa Martina, doktora za pop hitove, a kako bi se dodatno osigurali tu je i gostovanje K-Pop senzacije BTS. Coldplay su se napokon odvažili i snimili čistokrvni pop album. Nema Briana Ena, nema referenci na Jeffa Buckleyja ni Radiohead. Nema velikih političkih proklamacija, bar ne izvan sentimenta “mir i ljubav svima”. Čak su i ambijentalne minijature koje povezuju pjesme monumentalne i holivudske.

Sve bi to bilo simpatično da ne zvuči očajnički. “Music of the Spheres” je uvjerljivo najgori album u karijeri ovog benda i kolosalno promašuje svoj cilj pop relevantnosti. Ovdje se radi o bendu koji je albumima “Parachutes”, “A Rush of Blood to the Head” i “XY” umnoge utjecao na zvuk i radijskog pop rocka i milenijskog popa nultih. Njihove stadionske balade poput “Clocks” ili “Fix You” postale su sentimentalnim standardima bez kojih je teško zamisliti karijere Davida Guette, Adele, Beyonce i brojnih drugih.

Na “Music of the Spheres” Coldplay su ti koji se pokušavaju uhvatiti za trendove, bilo da se radi o The Weekndu u “Higher Power”, Imagine Dragons u “People of the Pride” ili BTS-u uz pomoć njih samih u “My Universe”. Suradnje s Aviicijem i The Chainsmokersima su barem djelovale kao organske ideje, a ne rezultat algoritamskih kalkulacija. U najgoru ruku izgledale su kao rezultat Martinove iskrene želje da na pragu četrdesetih pokaže da je još uvijek mlad i upućen. Ovdje svaka stvar (s izuzetkom bizarne epske “Pink Floyd susreće Disney”  desetominutne “Coloratura”) zvuči kao produkt dugog sastanka nekog korporativnog odbora. Do sada su se Coldplay znali činiti svakakvima, cmizdravima, melodramatičnima i otrcanima, no nikad dosad nisu zvučali cinično. Upravo tako unatoč svom patosu i romantici zvuči ovaj album.

Foto: Dave Meyers

Ocjena
1.5 out of 5

1.5

1.5 out of 5