RECENZIJA: Zrinko Ogresta: “Plavi cvijet” – obični ljudi
20. listopada 2021.
Željko Mirković Miki (149 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Zrinko Ogresta: “Plavi cvijet” – obični ljudi

Višestruko nagrađivani redatelj Zrinko Ogresta predstavlja se u Cinestaru svojim novim filmom koji je dobitnik Zlatne arene u Puli, a vrlo dobrim ga je ocijenila i publika.

“O običnim ljudima valja snimati…”, mantra je već godinama u Lijepoj našoj, o običnim ljudima koje valja promotriti iz neobičnog kuta, umjetničkim očima, i njihove nam sudbine treba približiti. Trebamo se zainteresirati za njihove živote i dileme, za njihove dane koji (zemaljski) teku i koji u svojoj „običnosti“ podsjećaju nas kako su i naši (dani) takvi kakvi jesu. Dio toga zadatka, pogotovo u zadnje vrijeme uspijevaju ostvariti hrvatski redatelji. No, je li to dovoljno? Ili, bolje rečeno, je li to dovoljno uspješno? Rekao bih da su tople ili hladne ili „podgrijane“ ljudske priče još teže za napraviti; tzv. obične ili tipične situacije i likovi ne smiju se prikazivati, u najmanju ruku, očekivano i plošno. Nedajbože predvidljivo. Sve je to već viđeno. Da se nešto naučiti i iz filmova rumunjskih, ruskih ili danskih pa i hrvatskih (jugoslavenskih). Nedostaje nam, ili je bar takav dojam, dobrih dramaturških predložaka, a veliko je pitanje i koliko ljudi, tj. publika želi gledati svoj odraz u ogledalu, svoje živote koji na veliki ekran nisu doneseni baš na vrhunski način. Na zadovoljavajući – da, ali to nije dovoljno. To je problem i s “Plavim cvijetom”.

Sva su opća mjesta tu. Mali čovjek sa svojim velikim problemima, okružen mamom, šefom, prijateljicom i djetetom, bivšim suprugom i pritisnut potrebama i godinama. Sve smo to već vidjeli. Ono što veseli jest činjenica da je, dosad najslabija karika takvih radova, gluma, podignuta na višu razinu. Podižući ocjenu s dovoljne na dobru. Vanja Ćirić kao Mirjana je odlična kao i jedna od najboljih glumica s ovih prostora Anja Šovagović Despot u ulozi njene majke. Pa i Tea Harčević koja se nosi sa svojim tinejdžerskim standardnim problemima. Standardno dobri su i Nikša Butijer ili pak Alen Liverić te Doris Šarić Kukuljica. Scenarij je napisao Ivor Martinić, poznat iz solidne serije “Počivali u miru”. I tu su (u seriji) glumačke izvedbe nadišle kvalitativnu razinu predloška. Niti glazba nije dojmljiva. Dvojac Osmanagić/Košćica. A pjesme korištene u filmu su mogle biti i druge. Ništa se ne bi pomaklo s ove točke stagnacije.

Dakle, samo gluma, unatoč dobrim ili odličnim ocjenama pulske publike i žirija, ostat će (donekle) zapamćeni. Možda je i čovjek koji je predsjedao žirijem (Pawlikowski) pomalo precijenjen, no to je tema za neku drugu prigodu. Ovaj film bio je u najužem izboru za hrvatskoga predstavnika za nagradu Oscar. Na kraju je „pobijedila“ “Tereza 37”, po meni ipak bolji film. Hype oko filma hrvatskih autora, a o posjećenosti publike ovim projekcijama da ne govorim, još jednom ću ponoviti, jedan je od jasnih pokazatelja i ukazatelja na meritum stvari. Siguran sam da će žanrovski određeniji “Južni vetar – Ubrzanje” ili pak Bjelogrlićev “Toma”, unatoč i usprkos tome što se i o njihovoj kvaliteti da razgovarati, polučiti daleko bolji rezultat. I u kinima i u priči. Običnih ljudi.

Ocjena
3 out of 5

3

Dobro
3 out of 5