Lu Jakelić ekskluzivno za Music Box o novom albumu i svojoj tamnoj i svijetloj strani mjeseca
21. listopada 2021.
Nikola Knežević (2542 Članci)
Podijeli

Lu Jakelić ekskluzivno za Music Box o novom albumu i svojoj tamnoj i svijetloj strani mjeseca

Kad sam dobio poziv Lu Jakelić da je posjetim u studiju i čujem pjesme u sirovom miksu, odnosno neke tek u nastajanju, nisam ni slutio da ću imati prilike svjedočiti vjerojatno najboljem albumu godine, naravno, da se objavi ove godine.

Ne, drugi studijski album Lu Jakelić neće biti objavljen ove godine, nego će se postepeno otkrivati singlovima do onog trenutka kad joj njezino šesto čulo kaže da je vrijeme za potpuno rođenje. „Šesto čulo“ će biti i naziv albuma koji je trenutno u krajnjoj fazi rada, a kao i u slučaju prvijenca „Sve o čemu sam šutjela“ rađen je na potpuno izoliranom mjestu od ostatka svijeta, a kako bi se kreativna razmišljanja u potpunosti transformirala u konkretna rješenja.

Lokacija snimanja albuma u Đurđevcu (Foto: Nikola Knežević)

Bio je to četvrtak i poslije posla odlučujem se na put od Zagreba do Đurđevca, na mjesto „zločina“, tamo gdje nastaje vjerojatno jedan od najboljih pop albuma zadnjih godina u Hrvatskoj. U pitanju je slatka drvena kuća koja je osmišljena za kreativno okupljanje i edukaciju djece, a Lu, producent Rejhan Okanović, gitarist Davorin Silađi, gostujući bubnjar Senad Šuta (Dubioza kolektiv) i prateći vokal, odnosno vokalni aranžer Dino Antonić, pretvorili su je na sedam dana u studio koristeći drvenu atmosferu za poseban zvuk kojemu su pridonijele i instalacije velikog broja mikrofona te zvučne izolacije. Nakon rakijice dobrodošlice krenuli smo u preslušavanje onoga što je do sada snimljeno i u materijalu se osjetila neka posebna emocija, energija kakva se rijetko može iskusiti na hrvatskoj glazbenoj sceni, nevjerojatna kombinacija tamne i svijetle strane mjeseca, temeljena na istinitim životnim iskustvima i situacijama kreativne Lu. Govorim kreativne namjerno jer je za potrebe ovog albuma napisala oko 25 pjesama, što je doista nevjerojatno za jednu ovako mladu umjetnicu. I tu njezinoj inspiraciji nije kraj!
„Čim si umjetnik ili autor bilo koje vrste mislim da si vječno osuđen na tamnu stranu mjeseca (smijeh), ali baš zbog nje ojačala sam nekako ovu svijetlu stranu i mislim da se čuje u zvuku. Little bit of both – dobar omjer“, priznaje mi Lu u razgovoru netom nakon preslušanog materijala. Napominje da najviše kreativnih rješenja proizlazi kroz druženje, zajednički rad i nekakav zajednički miris, a upravo otuda ideja da se album snima u osami, u blizini šume, prirode, kako bi se osim mentalnog dogodio i fizički odmak od ljudi. Kaže da se tada najviše osjeća svojom, a tek povremeni dječji osmijeh i razigranost koji se mogu čuti u zraku zbog blizine dječjeg igrališta možda je samo u njoj izazvao tu dječju iskrenost koja nadvladava sve druge iskrenosti.

Priča mi kako kod kreativnog izražavanja nema smisla čekati trenutak jer onda zapravo nisi u trenutku, nego ga samo tražiš i ne osjetiš se.
“Autorstvo je vješta tehnika stavljanja emocija na papir. U mom slučaju bez pisanja zaista ne bih bila živa – u smislu, ne bih bila svjesna tko sam i kako se osjećam zapravo. Treba se osluškivati, mislim da smo na to zaboravili u brzini svijeta danas. Kad usporiš, pišeš, čuješ svoju tamu, ali naučiš kroz to izraziti i svjetlo.”

Foto: Nikola Knežević

Vraćamo se u razgovoru ponovno na tamnu i svijetlu stranu mjeseca, nebeskog tijela i prirodnog Zemljinog satelita koji često Lu ističe kao nešto iznimno bitno u njezinom životu, pogledu i emocijama. Kaže da se i u glazbi, kao i u životu, ne može bez jedne strane mjeseca. Potrebne su obje za prirodnu, a u ovom slučaju i kreativno-emotivnu ravnotežu. Život je taj koji nas često zna iznenaditi, ali i zagrliti, šokirati, no i razveseliti. Život je bio i njezin glavni utjecaj na drugi studijski album.
“Na odluku da pišem utjecale su privatne i životne situacije koje su sve promijenile, odrastanje kroz to te spoznaja da sam u svemu tome uvijek glazbenica. Tako bih se opisala u tri riječi: ja sam glazbenica. To ne znači da samo sviram instrumente i pjevam, već tako živim i sve ide kroz taj filter. Normalno je i prirodno da onda, kroz svoja intenzivna razdoblja,glazbom ispoljavaš više toga van. Smiješno kao, ‘van sebe si’, a zapravo si tad najviše ti, ti.”

Foto: Nikola Knežević

S drugim albumom je, kaže, samouvjerenija, barem u odnosu na prvi album. Neki kažu da se prvi mačići bacaju u vodu, drugi kažu da je prvi najteži, štogod to „prvi“ značilo nekome u životu, ali Lu ističe da zapravo ne postoji udžbenik o tome kako napisati prvi album i učiniti ga živim, a kamoli uspješnim. Što god uspjeh u konačnici i značio.
“Uspjeh je u mom slučaju donio odvajanje. Od naive ka znanju o glazbenoj industriji. Prijelaz djevojčice u mladu ženu. Privatne situacije koje oduzmu dio sanjarenja. Zvuči i jest izazovno emotivno, ali oštro (ako na sebi radiš) dovodi do toga, kad se pogledaš u ogledalo, da si ipak kažeš da se voliš nego da se napuštaš. Ne mogu reći da je ovo ‘najviše ja do sad’, tek je drugi album… ali da je najsigurnije ja, to jest.”

I doista, slušajući ovaj materijal osjetio sam kako je ovo Lu Jakelić, kako ovo nije Lu koja se traži, nego Lu koja se našla ili što bi prilikom preslušavanja albuma u šali rekao bubnjar Senad Šuta – „ovo je Lu s cojones“. Vladala je idilična atmosfera u studiju, izgledalo je kao da sve ide kao podmazano, no svi koji su imalo povezani s glazbenom industrijom ili glazbom općenito znaju da ovo nimalo nije lagan posao ili životni poziv koji će proći u tren oka. Puno je tu razmišljanja koja osobu oko koje se sve okreće, ovoga puta Lu, može odvesti i na krivu stranu, onu stranu gdje nesigurnost vlada, gdje je strah domaćin, gdje ne prestaješ razmišljati hoće li se ono što je nastalo svidjeti uopće publici. Shodno tome napominje da je prvi album bilo puno lakše snimiti.
“Drugi album je težak, pogotovo ako prvi doživi svoj život i širinu. U slučaju drugog razmišljaš kako ne otići od sebe, a ponuditi nešto novo. Premda, meni se dogodilo da je drugi samo zacementirao kako zapravo želim pisati i zvučati. Prihvatila sam svoju autorsku ulogu, a opet se bolje naučila usuditi izraziti.”

Foto: Nikola Knežević

Ponuditi nešto novo publici, znači i promijeniti način kako to novo prezentirati samoj publici. Stoga je na snimanje pozvan Senad Šuta, glazbenik s bogatom karijerom izvan ovakvih glazbenih okvira, ali i iskrena osoba koja je odmah osjetila kako je riječ o projektu na kojem itekako želi sudjelovati jer može osjetiti iskrenu emociju. Kasnije će mi Lu priznati da je jedna od najvažnijih stvari oko rađanja novog materijala upravo emocija koju mora osjetiti svaka osoba koja sudjeluje u stvaranju. Zove ih svojim zidovima koji je okružuju i koje želi zauvijek zadržati uz sebe. “Zidovi” je i naziv prvog singla najavljenog za 11.11. 
“Kada sam čula Senadov patern bubnjeva na ‘Zidovima’, rasplakala sam se. Nisu me još rasplakali sami bubnjevi, ali za sve postoji prvi put (smijeh). Preplavilo me s kojom strašću su svi ušli u album i moj svijet. Momci imaju svoje živote, karijere, odabir vremena, gledam ih… svi žmire, rade, slušaju me i podupiru. Izrazi lica koji su prelijepi, spoznaja da nešto što osjećam izaziva takvu reakciju je preplavljujuća. Da netko vjeruje i prije publike u to toliko, a sad, mislim da je kombinacija osjećaja i intuicije da vidim tko bi mogao sjesti pored mene. Ne moraju svi ni biti glazbenici, često mi znači i duša koja razumije. Oni koji namirišu tko sam.”

Foto: Nikola Knežević

Ako gledamo na svjetsku glazbenu scenu, pogotovo na njezinu generaciju glazbenika, možemo primijetiti da je današnja glazba ujedno i proizvod teškog depresivnog stanja koji se krije iza naočigled zadovoljnog lica u dubini nesavršenog svijeta. Nekada je bio slučaj, a i danas nije rijetkost, da se poseže za raznim opijatima i drugim sredstvima kako bi se kroz tmurni oblak depresije došlo do stanja uma kakav do tog trenutka nismo, ne samo poznavali, nego i razumjeli.

Imaju li općenito umjetničke duše šesto čulo oko kojeg se okreće njihov svijet, osjećaju li oni nešto više od nas običnih smrtnika?
“Ne bih rekla da osjetimo više od ostalih, već da smo odgovorni poticati da se o emociji govori. Danas se kao slavi odsutnost emocije, samo kako bismo eventualan neuspjeh sakrili od boli. Krivo. Sve se onda skuplja u tišini, pa stigne žuč, rak, pucanje…Odgovornost poziva je normaliziranje tog kako se osjećaš, bilo toplo ili hladno. Samo da se to ‘čuje'”.

Potvrda je to one teze da je glazba prirodni lijek koji može izliječiti svačiju dušu, ali može kao i sve drugo imati svoje tamne strane.

Foto: Nikola Knežević

Lu mi priznaje da joj ne prestaje dolaziti inspiracija za ovaj album i da je doista teško odabrati pjesme koje će činiti jednu cjelinu.
„Kad su intenzivne emocije i promjene u životu naravno da su i prva, i druga, i treća, i dvadeset i peta, ali i trenutna pjesma osjetilne i meni stvarne. Ali nekome tko me slušao godinu i pol, da sam sad sve pjesme stavila na album, pitao bi se što sam htjela reći, što se uopće događa. Mislim da je dobro kategorizirati nakon nekog vremena koje su pjesme slične i koje idu jedna uz drugu, te imati dobre prijatelje i ekstra par ušiju. Jer ne moraš sve sam.“

S druge strane, kaže, dobiva dojam da to što osjeća nije problem i nije glupo reći naglas, jer možda će se u svemu naći netko tko vas razumije, netko tko osjeti vaše misli i osjećaje, ali i netko tko će znati reći kada odmoriti od nečega i nastaviti s tim neki drugi dan.

Imati obitelj uz sebe je iznimno velika stvar, ali imati i onu drugu obitelj s kojom ćeš podijeliti neka druga razmišljanja i previranja je možda još važniji adut u ovom glazbenom ili profesionalnom svijetu. Uspoređuje svoju glazbenu obitelj s prijateljima koji su jedna posebna obitelj koju imaš sreću ili pravo odabrati.
„Voljela bih taj krug ljudi imati i voljela bih da i dalje bude tako intiman, odnosno mali u smislu produkcije“, naglašava Lu ponovno aludirajući na zidove kojima želi biti okružena. Ali postoje i oni zidovi koje bi htjela rušiti na svom posebnom putu. Prije svega, ističe, to su emotivni ili egoistični zidovi koji će ljude prisjetiti da je najveći znak inteligencije empatija, a ne to koliko dobro računaš ili ulažeš u edukaciju.

„Taj takt i osjećaj jednog za drugim je nešto što nas progresivno gura naprijed u svakom dijelu društva, a pogotovo glazbom kao određenim jezikom koji većina nas čuje unutra. I to bih voljela stvarno nekako uvijek naglašavati.“
Osobno u svemu dodajem i hrabrost da se ruše određeni zidovi koji predstavljaju kreativni zastoj ili slobodu da se izraziš na svoj način, bez utjecaja drugih. U to se može ubrojiti i autorstvo u glazbi koje baš i nije sveprisutno kod pjevačica ili pjevača. Podsjetio ju je na to i jedan grafit koji je vidjela u Zagrebu – „fali pjesnika“.

“Mislim da nedostaje i autora i hrabrosti. Opet, na 4 milijuna stanovnika, nije svatko za stati, ogoliti se i reći ‘ovo sam ja i tako osjećam’. Stavljaš svoje ime i prezime na nešto i to itekako moraš opravdati. Prvenstveno polazim od sebe, ja se još uvijek bojim. Kod nas je problem struje navike. Onih što smo navikli gledati kao autore, klanove, produkcijske sisteme. Obeshrabri te to, pitaš se kako može emocija biti korumpirana? Kako da se istaknem i borim? Ne fali autora, fali prostora za njih. No, da inspiriram, onog čega ne nedostaje je publika kojoj se ne može lagati. I njoj se treba izlagati. Biti hrabar za njih i s njima”, razmišlja naglas Lu s kojom bih mogao satima pričati o životu, uživanju u životu, ali i preprekama na koje nailaziš kad ti život okrene leđa. Jedinstvena je prije svega, a potom i nadasve dovoljno odrasla u svemu da može biti uzor i svojim, ali i starijim generacijama. Ne da to želi, niti je ikada isticala, ali to se nekako prirodno ističe i osjeti u njezinoj glazbi.

Foto: Nikola Knežević

Slušajući pjesme koje će se naći na njezinom „Šestom čulu“, točno mogu osjetiti to šesto čulo. Ovoga puta dolazi i u obliku nešto tvrđeg zvuka, možda i mračnijih trenutaka, ali i šireg zvuka, nevjerojatne ritam sekcije i sjajnih vokalnih dionica. Lu se vokalno nikada nije namicala i natjecala, ali ćemo ovdje čuti i onu nježnu Lu i onu, kako bi Senad rekao, „cojones Lu“, ne aludirajući na nikakve šovinističke ili seksističke ispade autora ovog članka, nego na ključnu riječ – hrabrost, koja se ne mora samo mjeriti veličinom cojonesa nego i samim djelima. Netko je jednom rekao da sreća prati hrabre, a onda bih u ovom slučaju našu Lu nazvao švedskom Lucijom. Zašto? Sveta Lucija je, ako ćemo u svemu ovome tražiti nekakvu kršćansku simboliku, svjetlonoša. A ona je posebna Šveđanima koji ju slave uz pjesmu, druženje i plesove. Okupljaju se obitelji s prijateljima i znancima kako bi mogli uživati u tradicionalnim delicijama, no što je u ovoj priči ključno – dati poseban naglasak na toplinu obitelji i brigu za svoje najmlađe. Švedski ruralni krajevi čak ovu sveticu slave noseći baklje, dok djevojčice znaju nositi i svijeće na glavi koje osvjetljavaju put kojim svetica ide. Čak negdje i biraju svoju predstavnicu koja će utjeloviti sv. Luciju koja će potom predvoditi cijelu kolonu kroz svoje mjesto i tako simbolizirati dolazak svjetla. To je ta svijetla strana mjeseca koju i naša, hrvatska Lu ima, ali i koju jednom posebnom obiteljskom toplinom širi na druge bliske osobe u svojem životu. Onda mi je još jasnije kad je na kraju našeg razgovora rekla da je „Šesto čulo“ još jedno njezino dijete, odnosno, citiram – „kolijevka s petnaestero djece koju jednako volim, i kad tu kolijevku pošaljem u svijet tada moj odgoj staje i dalje je na slušateljima što će reći o mojoj djeci“.

Foto: Nikola Knežević

Hoće li onda njezin novi album biti vođen onom pjesmom „Fly Me to the Moon“?
„Kako ono kaže Armstrong… mali korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo? E, za ovaj album ‘ajmo obrnuto: moj sigurniji, sljedeći korak, za velike duše.”

Naslovna fotografija: Nikola Knežević