Tús Nua su do prije nekoliko godina bile trio i 2017. objavile hvaljeni debi “Horizons”. Na novom se albumu Jordi Ilić i Jelena Božić, nakon odlaska basistice Mateje Milevoj, vraćaju kao duo, dijeleći sve instrumentalne i vokalne dužnosti osim bubnjeva koji ponovo pripadaju raznim gostima.
Glavna vrlina njihove glazbe je istovremena prepoznatljivost elemenata i postojanje izvan šablona shoegazea, dream popa, noise popa, post rocka, odnosno žanrovskih naljepnica koje im je najlakše zalijepiti. Unatoč mnogobrojnosti slojeva, ovo je album izrazito koherentne estetike. Vokali su najčešće ukopani u miksu, a tekstovi mahom svedeni na mantrične fraze. Glavnu emotivnu težinu nosi glazba, intimistička u dosljednom minimalizmu i izrazito snažna u atmosferskom učinku.
“Nothing Personal” je album koji svoj učinak gradi na dihotomijama. Buka je suprotstavljena harmoniji vokala, a intimistički ton postignut unatoč vrlo šturoj upotrebi teksta. Čak i naslov albuma simbolizira taj paradoks, ispovijedanost isporučenu kroz distancirane slojeve zvuka. Možda se čini neobično, ali ono što rade Tús Nua opisao bih kao kantautorski math rock. Autorice očigledno odašilju namjeru pobližeg povezivanja s unutarnjim svijetom slušatelja, ali to ne rade primarno riječima. Upotrebom raznorodnih žanrovskih motiva, njihova glazba oslikava određena emotivna stanja koja je lako vezati uz postadolescenciju u urbanim sredinama.
Korištenjem velikog broja referenci bez izravnog emuliranja utjecaja, Tús Nua šalju generacijsku poruku bez da je jasno izraze. Ona daje dodatni sloj mistike njihovoj glazbi, istodobno djelujući krajnje primjereno trenutku. Zbog svega navedenog, “Nothing Personal” jedno je od najdojmljivijih regionalnih gitarskih ostvarenja godine.