“Shimpoo Pimpoo” je mladost-ludost, “Dernjava” je nagovještaj nečega posebnog, “Fred Astaire” je početak najvećeg sazrijevanja benda, a “Bog” je doslovno Bog njihove cijele diskografije.
Tako bi se ukratko mogle opisati najbolje diskografske godine zagrebačkih prvaka urbanog pop rock zvuka isprepletenog s iskrenim tekstovima, kako o onome što je u svojim godinama odrastanja ili sazrijevanja iskusio, tako i o svijetu koji ga okružuje i onom imaginarnom svijetu koji je kreirao u svojoj glavi, tada 30-godišnjaka Dubravka Ivaniša ilitiga Dude the Rippera.
Nakon što smo imali prilike na vinilu čuti albume “Dernjava” (u izdanju Los Angeles Agencyja) i “Shimpoo Pimpoo” (u izdanju Croatia Recordsa i Heroja ulice), sada nam je na vinil stigao “Fred Astaire”, originalne proizvodnje tisuću devetsto devedeset i sedme. I taj album ima svoje momente baš kao i legendarni Fred Astaire, one neozbiljne i one duboko emotivne. Osim što je hitoidan, “Fred Astaire” nam donosi i glazbeno-autorsko sazrijevanje. Ripper nikad nije bio bolji nego tad, a bend nikad nije bolje zvučao nego tad. Zapravo smo s ovim trećim albumom shvatili da su Pipsi najozbiljniji zagrebački adut za tron hrvatske pop rock scene, kao što je Rijeka imala Urban & 4, a Slavonija Baretove Majke. Potonji su godinu prije objavili “Vrijeme je da se krene”, a Urban&4 iste, te 1996. album “Otrovna kiša”, prethodnik “Žena dijete” iz 1999. godine kada će stići i “Bog” Pipsa. Nevjerojatno plodne godine i savršene za kraj jednog milenija.
“Fred Astaire” nudi sve, žestoke i riffoidne “Supermama”, “Sex u školi” i “Mrtav čovjek”, himnu svakog nogometaša i nogogledača “Nogomet”, te emotivne “Na putu prema dole”, “Plači” s Darkom Rundekom, “Dođi vilo” i “Ljeto ’85”. Iako se i u nekim od spomenutih može naći zajebantskih trenutaka, prava zajebantska na ovom albumu je još jedan produkt Ripperovog mozga, koji je i ozbiljan i neozbiljan – “Johnny Junk Polizei”. Taj odnosno ozbiljnog i neozbiljnog (ili nenormalnog) podsjetio me i na neke bendove brit pop scene, o čemu možda ranije i nisam toliko razmišljao. Jedini loš ili manje zanimljiv trenutak albuma je Eddy & Dus remix pjesme “Sex u školi” koji nikad nisam razumio i uvijek sam prije njega završavao slušanje albuma.
“Dernjava” je bila probijanje leda s vinilima na kojima se nalazi glazba Pipsa. Zvučala je i manje nego solidno, kao da nekome i nije bilo toliko bitno kako će zvučati na vinilu, a da ne govorimo o dizajnu omota. “Fred Astaire” je jedna ozbiljnija priča, Pipsi konačno vrlo dobro zvuče na vinilu i nisam morao stajati kraj gramofona i zvučnika pitajući se je li nešto krepalo ili je kriva igla da tako loše sve zvuči. I omot je lijepo ispao, šteta ponovno što nema nekih dodatnih sadržaja, a Pipsi imaju štošta toga ispričati o ovom albumu i iskustvu snimanja. Ipak se na njemu nalaze neke od najvažnijih pjesama samoprozvanog kralja Utrina i Zapruđa i njegovog benda. Vinil je skup proizvod, a shodno tome uvijek treba ponuditi nešto dodatno što će zainteresirati publiku za kupnju neke veće količine. Tako rade u svijetu, zašto ne bi i kod nas. Iako Pipsi imaju publiku koju naravno čisto zanima glazba, ne i priča. Ali znate kakvi su diskofili i kolekcionari.
Da ne cjepidlačim previše, “Fred Astaire” je jednako kvalitetan i kao reizdanje “Shimpoo Pimpoo”, a pitanje je vremena kad ćemo još neki materijal kultnih Pipsa vrtjeti na gramofonu. Iskreno, meni treba samo još “Bog” i ništa više. S tim albumom završava najbolja diskografska faza Pipsa koja će se tek revitalizirati 14 godina kasnije Porinom nagrađenim albumom “Walt”. No i između toga, prije i poslije bio je i bit će bend koji je svoj proizvod znao dostojno (i čak više od toga) predstaviti uživo. Bend je to koji i danas ima nevjerojatnu publiku, ekipe koje doslovno idu na svake koncerte i rado iščekuju onaj sljedeći. Rijetki su takvi bendovi. Zato postoje samo jedni Pipsi, baš kao što postoji i jedan Fred Astaire.