Film čileanskoga redatelja o još jednoj ikoni dvadesetog stoljeća. Nakon “Jackie”, koju je Larrain režirao prije pet godina, u Cinestaru igra i biopic o princezi Diani.
Neizbježno je uspoređivanje ova dva rada čileanskoga redatelja Pabla Larraina. Prvi, o Jackie Kennedy i drugi o princezi Diani imaju nekoliko dodirnih povijesnih i filmskih točaka. Neosporno je da su obje živjele u tzv. zlatnim kavezima. Nosile su se, svaka sa svojom, dinastijom. I ratovale protiv njih. U oba filma uloge veće od filmova u kojima igraju, ostvarile su glumice Natalie Portman odnosno Kristen Stewart. Publika je od prvih kadrova morala „birati stranu“ i poistovjetiti se sa situacijom u kojoj se nalaze jedna tj. druga diva. I to je, na neki način, i prednost i nedostatak film(ov)a. No, većih zamjerki u tom smislu nema. Jer, vratimo se Spencer, odlično se plete mreža triju božićnih dana u kojima legendarna Princeza nastoji održati ravnotežu u svom životu pokušavajući ga živjeti mimo i izvan okvira kraljevske familije. Što je, naravno, nemoguće.
https://www.youtube.com/watch?v=20BIS4YxP5Q
Dvostruki kriteriji, tradicija, intrige koje održavaju Sustav – sve je protiv nje. No, to je i očekivano i ta je bitka unaprijed izgubljena. No, to je i temelj za događaje i tragiku koja će je pratiti do samoga kraja. Jedine svijetle točke su (njeni) sinovi koji, koliko toliko, ljubavlju prema majci čine blagi odmak i otpor od krutosti koja će ih pratiti cijeli život. Sudeći po povijesnim činjenicama, momci, iako dio establishmenta, uspijevaju živjeti svoj život.
Kristen Stewart glumački blista u ulozi Lady Di. Promjene raspoloženja, unutarnja i vanjska borba s duhovima prošlosti, sadašnjosti i neizvjesne budućnosti dovedena je i provedena na platnu, gotovo bih rekao, izvrsno. Pogotovo uzimajući u obzir njene ranije nastupe i uloge. A, opet, neke naznake odlike profesije dale su se naslutiti još u “Panic Room”, no nećemo se vraćati onom dobrom, a ni lošemu – sjetimo se sumraka “Sumraka”. Panegirici i usklici kritike zasluženi su. Pogotovo za glumački dio i izvedbe drugih aktera. Spomenimo i izdvojimo samo neke. Tinothy Spall (kao Alistar Gregory), „ledena“ Stella Gonet (kao Kraljica) te Sean Harris (kao Darren). Želite li, pak, uspoeđivati dvije „Diane“, svakako treba pogledati Naomi Watts u Hirschbiegelovom filmu koji je snimljen 2013. Treba pohvaliti i fotografiju i glazbu, pogotovo original score čemu je kontrapunkt veselost i razdraganost pjesama osamdesetih odnosno devedesetih. Paralela i primjer s Henrykom VIII i sudbinom Anne Boleyn očekivana je i kvalitetno interpolirana u djelo, podsjećajući na trajnost povijesnih odnosa i uloga koju nose Princeze te uloga koji su uvijek u tim slučajevima visoki. A, uglavnom, ne donose očekivanu dividendu.
U bajkama se možda može dogoditi da poljubiš žabu i ona se pretvori u princa. U životu, pogotovo kraljevske obitelji, to je daleko od istine. Poljubiš žabu, a dobiješ još veću – žabu. Kraljevsku. Krastaču.