Moje upoznavanje s glazbenim katalogom Eda Sheerana započelo je još 2014. godine albumom “x” i odmah nisam razumio u čemu je poanta da je tolika pomama za njegovom glazbom koja je ništa drugo nego tipični pop novog milenija.
Negodovanje oko Eda se nastavilo, iako je bilo nekih trenutaka kada sam osjetio da je njegov talent drugačiji, da ne kažem jedinstven, ali ponovno nisam shvaćao poantu. I dok sam radio na radiju znao sam pustiti jednu do dvije pjesme za koje sam smatrao da vrijede. Godine 2017. recenzirajući njegov album “÷” smatrao sam da je potrošio sjajne tekstove na prosječnu pop glazbu. Čak sam pisao da produkcijski treba itekako još napredovati, a ne biti dio prosječne industrije. No, zanimljivo kako svo vrijeme i nije imao nekih velikih promjena u produkcijskom timu koji je okupljao, tekstovi su i dalje britki, ali je s vremenom doista glazbeno napredovao. Do te mjere da sam došao do kluba obožavatelja Eda Sheerana. Možda sam u samom startu pogriješio i krivo shvaćao njegovu priču, a možda sam samo ostario pa mi odgovara ovakva glazba. Iako ne treba o nekom izvođaču donositi finalne zaključke dok ga ne čuješ uživo, za Eda mogu i prije nekog njegovog koncerta reći da je vanserijski glazbenik i kantautor. Pričao je jednom kako je u samo jednoj noći napisao nekoliko globalnih hitova za razne glazbenike. Dakle, samo u jednom sessionu. To se rijetkima može dogoditi. I danas se u njegovoj glazbi može osjetiti da možda nije prvotno nastala za njegove potrebe, nego za druge glazbenike koji su ili odbili pjesmu ili im se možda tada koncepcijski nije uklapala. Ali Ed ne želi da takve pjesme propadnu i onda ih prilagodi sebi i pogodi – postaju veliki hitovi koji ruše i rekorde. Isto se dogodilo sa “Shape of You” koja prvotno nije trebala biti njegova pjesma, a onda je postlaa najstreamija u povijesti Spotifyja. Vjerujem da takvih slučajeva ima i na novom studijskom albumu “=”, poput moje najdraže “Overpass Graffiti” koja zvuči kao da je napisana za potrebe nekih od glazbenika koji su uživali u slavi retro popa u 2021. godini, ili “Bad Habits” za koju stalno stižu komentari da je vjerojatno napisana za The Weeknda.
Iako izgleda da se Ed cijelo vrijeme igra, jer je u pitanju mali dječak unutar odrasle osobe, zapravo je iznimno profesionalan i zabavan u isto vrijeme, što se može osjetiti na svakom nastupu koji osvane na YouTubeu. Svakako preporučujem najnoviji Tiny Desk session koji je jedan od najdražih koje sam čuo u sklopu ovog projekta. Zanimljivi je spoj pjesama na njegovom novom albumu, podžanrovski se nije ograničavao, pa čujemo i klasični pop, pop devedesetih, retro pop osamdesetih, moderni milenijski pop, akustični pop, tropski pop… Nije se ni atmosferom ograničavao, čujemo i plesne feelgood pjesme, i ljubavne balade, i pjesme o rastancima, prvom poljupcu, ali i radosti života… Ili da sve opišem u nekoliko riječi – album pršti emocijama, stvarnim, iskrenim.
Kako to biva u karijeri jednog glazbenika, svaki njegov sljedeći album, kažu, mora biti bolji od prethodnog, ali zapravo kad ga čujete smatrate da je gori od prethodnog. A na kraju karijere vjerojatno ništa nije bolje od prvog albuma. Sve su to iluzije današnje publike i kritike, nerealna očekivanja koja nemaju veze s glazbom. Jer, što je to najbolje, a što je to najgore u glazbi ili karijeri nekog glazbenika, da ne kažem Eda Sheerana?! Iskreno govoreći, najgore je bio prosječan, a i to prosječno danas smatram boljim od onoga što rade drugi pop kantautori današnjice. Sad kada gledam još jednom u naziv njegovog albuma (“=”), možda je to i htio, spojiti jednu i drugu publiku, napraviti balans između modernog i klasičnog, ujediniti nas sve u vremenima kada smo dosta neujedinjeni. Ako nas netko može ujediniti onda je to glazba. Stvoriti emocije koje ćemo rado prihvatiti, jer smo ih i sami kad-tad iskusili u životu, bilo da se radi o onim tužnim ili pozitivnim emocijama.
Slušam album već danima, pokušavam naći momente koji će potvrditi moje riječi s početka njegove karijere, ali ih nisam mogao pronaći. “=” nema manu, nema manje važan trenutak, čak nije niti dug, samo 48 minuta, iako ćete slušajući utonuti u njegove emocije pa će vam se činiti da pola dana slušate album, a zapravo su to samo “posljedice” slušanja albuma. Barem sam ga ja tako doživio, a slušao sam ga u raznim situacijama, i kao glazbenu pozadinu, i u automobilu, i uz maksimalnu koncentraciju, što na na streaming servisima, što na svojem računalu. Ocjena je uvijek ostala ista. Koliko god ovaj album bio mashup raznih stanja i kreativnih istupa. Nije savršen, a i ne mora biti savršen da bi se mogao slušati iznova i iznova. “Bad Habits” broji visoku brojku preslušavanja kod mene, isto kao i “Shivers”, ali najviše mjesto ipak drži “Overpass Graffiti” s ne baš svakidašnjim i iznimno toplim ljubavnim tekstom:
“I will always love you for what it’s worth
We’ll never fade like graffiti on the overpass
And I know time may change the way you think of us
But I’ll remember the way we were, you were the first full stop
Love that will never leave
Baby, you will never be lost on me”
Emotivne “First Times”, “Visiting Hours” i “Sandman”, koju je napisao za svoju kćer prije nego što se rodila, također drže posebno mjesto u mojoj glavi. Ed je pojasnio da je ove zadnje spomenute dvije pjesme namjerno stavio jednu iza druge, jer prva govori o tuzi i gubitku, a druga o radosti i životu, odnosno radosti (novog) života.
Da, tako sam postao pravi iznadprosječni obožavatelj lika i djela Eda Sheerana, popustio sam pod pritiskom mase, ali svojevoljno, što nikada neće smanjiti razinu objektivnosti kod ocjenjivanja (njegove) glazbe. No, ipak ću je gledati ili slušati drugačijim očima ili ušima. Šteta što se našao u sjeni ispodprosječnog albuma Adele i samo prosječnog albuma Billie Eilish. Osobno bih ga čak smjestio i iznad Olivije Rodrigo koju mnogi stavljaju na vrh ili među sami vrh top lista najboljih pop albuma 2021. godine. Ed je good guy današnje globalne pop scene, ali je i jedan nevjerojatan talent koji su neki otkrili odmah u početku, a neki će otkriti poput mene u kasnijoj fazi. Stavljam znak jednakosti između nas.