Hoodooleen, ili pravog imena Robert James Hudulin, iza sebe ima već bogatu glazbenu karijeru, ali se odlučio na jedan drugačiji glazbeni poziv koji će vas osvojiti na prvo slušanje.
Singlom “Many More” Hoodooleen pokazuje još jednom svoj sjajan smisao za autorstvo, dok vokalom nježno dodiruje našu dušu i odvodi nas na neka još neistražena emotivna područja. Inspiraciju nalazi od naslijeđa bluesa, preko jazza i popa do hrvatske književnosti i folklorne baštine. Itekako jedinstveno! Robert se rodio u Sydneyu u Australiji, a s pet godina se s obitelji preselio na Korčulu, rodni kraj svog oca. Radi kao nastavnik glazbene kulture u srednjoj školi u Petrinji i prof. saksofona u glazbenoj školi u Sisku, a sebe opisuje kao oca, skladatelja, bodula, klavirista, pjevača i uzgajivača maslina. Razgovarali smo s njim i uspjeli saznati koju crticu više o njegovom životu, glazbenom i privatnom.
Uz tvoje ime veže se više usporedbi s velikanima svjetske kantautorske scene. Ali slušajući novu pjesmu „Many More“ ne mogu se oteti dojmu da kažem kako si zapravo najviše svoj. Što te inspiriralo za „Many More“? Od kuda toliko puno emocija na jednom mjestu?
“Je, istina, s raznim velikanima me znaju usporediti, ali najdraže mi je bilo čuti ovo što ste na kraju rekli, a to je da sam svoj. Samo sam to htio čuti , a za ostalo ćemo lako. Kao i kod svih pjesama koje sam napravio, one se sve samo nekako dogode, je li to zbog želje, potrebe ili pokušavanja više ni sam ne znam. Ono što mogu reći za ovu pjesmu je da je nastala u vrijeme kad sam dobio kćerkicu i kad sam intenzivno slušao Arva Parta. Vjerujem da su te dvije stvari imale svoje prste u cijelom procesu nastanka pjesme. Ah te emocije, zajebana stvar. Ne znam drugačije, a i uvijek sam volio kad čovjek daje sve od sebe, kad cijelu dušu iscijedi u to što radi. Ili tako ili nikako!”
Pjesma je zapravo dosta minimalistička u smislu da uz vokal možemo čuti samo klavir. Je li tako najlakše iskazati svoje emocije?
“Možda je slušateljima tako lakše doživjet emociju jer nema puno toga što im može odvratit pozornost od onog “bitnog”. Ali kao što sam i prije rekao, uvijek se cijeli dajem u sve i jako mi je drago ako to ljudi osjete.”
Moram spomenuti da mi je pjesma „Many More“ i tužna, ali se i dobro osjećam nakon nje. Kako ju ti doživljavaš?
“E baš je tako i meni. Točno to, mogao bih i zaplakati, ali samo zato što mi je lijepo. Da ne bi sad ispalo da slušam svoju pjesmu, nisam, nego kad je ovako malo zasviram doma.”
Zbog čega si se odlučio na drugačiji pristup glazbi nego u prijašnjim projektima? Što te ponukalo da ideš tim smjerom?
“U finalnoj fazi Rolin Humesa smo se baš dali u velike projekte. Od Moreške, preko Requiema do Jame i Kolajne koji su bili jako kompleksni, u koje je bilo uključeno jako puno ljudi i koje je iziskivalo puno vremena, rada i na kraju novca da bi se realizirali. Stvarno je bio gušt to raditi, ali i jako stresno i nije više bilo moguće ići tim smjerom. Sad sam sam, bar kad je muzika u pitanju i lako mi se dogovoriti sam sa sobom. Imam sreću da imam nekoliko ljudi i suradnika bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće i koji su mi jako bitni. Toni iza kamere bez kojeg ne bi mogao zamisliti Hoodooleena, Filip iza mix pulta, Mirko koji je tu da me malo tisne i familiju koja je uvik uz mene i zbog koje sve ovo ima više smisla.”
S obzirom da radiš u srednjoj školi u Petrinji i glazbenoj školi u Sisku, možeš li mi reći kako nove generacije gledaju na glazbu? Kakav je interes uopće, pogotovo kada je u pitanju sviranje instrumenata, a ne samo slušanje glazbe?
“Bome mi je uloga nastavnika/profesora jedna od izazovnijih u kojima san se našao. Stalno nešto kombiniram ne bi li doprio do njih i nadam se da sam bar malo uspio u tome jer stvarno bi volio da zavole, ne samo muziku, nego umjetnost općenito i da shvate koliko je zapravo bitna i da smo bez nje izgubljeni. Mislim da je najveći problem današnje generacije nestrpljivost. Navikli su da im je sve na dohvat ruke, i ako ih u prvih 10 sekundi nešto nije okupiralo idu dalje, traže nešto drugo. Bombardirani su s tonu toga i teško se tu snaći, jer žele sve vidjeti, čuti, saznati i to sve na brzaka. Sto se tiče sviranja velik je interes ali se kod sve više djece pojavljuje taj isti problem, nestrpljivost, nerealni ciljevi.”
Kako si zadovoljan općenito s predmetom glazbene kulture u školama?
“Teško je i nemoguće s jednim satom tjedno nešto postići. Trebalo bi iz korijena promijeniti školstvo, ali to je nešto što svi znamo. Umjetnost je skroz zanemarena i nekad mi se čini da nikog nije briga i čak se ne bi iznenadio da se jednog dana i to malo ukine.”
Kakva nam nova iznenađenja pripremaš za ovu godinu?
“Volio bih još koju pjesmu i spot izbacit. Imam i još jednu želju koju bi volio realizirati, ali neću još o tome. Ako uspijem u naumu, svi će znati.”
Što je lakše, raditi glazbu ili uzgajati masline? Čuo sam da uz sve što radiš još i uzgajaš masline.
“Hahaha je, dobro ste čuli. Naslijedio sam masline, a uz to i još neke druge lijepe kulture (smokve, bademe, lozu…). Sve je teško na svoj način, ali i sve te nagradi i nahrani na svoj način, ali što je najbitnije, jedno drugo super nadopunjuje i volio bi spojiti ta dva posla i gušta u jedan.”