RECENZIJA: Maggie Gyllenhaal: “Mračna kći” – žene, majke i glumačke kraljice
22. ožujka 2022.
Željko Mirković Miki (176 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Maggie Gyllenhaal: “Mračna kći” – žene, majke i glumačke kraljice

Romane Elene Ferrante aklamacijom je prihvatila i kritika i publika, a krenula su i uprizorenja, kazališna i filmska. Jedno od takvih možemo vidjeti u sklopu Oscar revije u Cinestaru.

Moram priznati da ne dijelim oduševljenje publikuma pisanjem Ferrante. Doduše, pročitao sam samo “Genijalnu prijateljicu” koja mi se učinila dobrim djelom no ništa više od toga. Priče o Napulju više su mi se svidjele ispisane slatkogorkim krasopisom Paola Sorentina ali ekranizacija priče koja je nadahnula film “Mračna kći “ponukat će me da pročitam još koji rad pisca koji se „skriva“ iza pseudonima.

Film glumice i redateljice Maggie Gyllenhaal od prvih me kadrova uvukao u priču i dramu koja se vrti oko Lede, profesorice srednjih godina koja na radnom odmoru i ljetovanju vrti film svoga života, u prvom redu mladosti i majčinstva, sjećajući se i preispitujući svoje postupke i odluke. Na to je dijelom potaknuta osobama i likovima, dakako ženskima, koje susreće. Lik Lede koju je maestralno odglumila Olivia Colman suočava se s toliko ljudskim stvarima koje otkrivaju da, koliko god se trudili, plošno i/ili često gotovo bajkovito predstavljati žene, one se i u životu i u umjetnosti otimaju tim stereotipima. U svakom mogućem smjeru.

Znali smo da je gđa. Colman vrhunska glumica ali njen nastup u filmu je po svakoj osi glumačkoga koordinatnog sustava nadmašio njene dosadašnje performanse. Dubina i raspon osjećaja koji su prikazani  s nimalo preglumljivanja zaslužuju svaku pohvalu. Podsjetit ću, kao i obično na njene nastupe u TV serijama “The Crown” i osobito “Fleabag”. A što reći o filmovima “The Father” ili pak “The Favourite”. Za nastup u potonjem dobila je i Oscara. Apsolutno zasluženo nominirana je i za “Mračnu kći”.

Što tek reći za Jessie Buckley? Prvo, ne pada jabuka daleko od stabla. Posebno onoga koje je davalo nevjerojatno slatke umjetničke plodove. Njene kazališne uloge, posebno Tolstojev “Rat i mir”, zatim televizijske (izvrsna mini-serija “Černobil” i vrlo dobra “Taboo”) pa i filmske, vodile su do BAFTA nominacije za “Wild Rose” i konačno do pokazivanja raskošnoga talenta u ovom filmu. I što nije najvažnije ali jest logično i očekivano, nominacije za Oscara. Kako bi bilo lijepo da Zlatni kipić dobiju obje dive. Za isti lik, jedan u mladosti, a drugi u kasnim četrdesetima. Navijam za tu opciju iako ne treba zaboraviti niti na druge kandidatkinje. Npr. Stewart u filmu o pokojnoj princezi Diani, djevojački Spencer. „Slučaj“ Stewart je sličan „slučaju“ Dakote Johnson, još jedne iz glumačkoga trolista koja je također zablistala u ulozi Nine. Zašto kažem „slučaj“? Zato što se sjećam i podsjećam na njihove uloge u “Sumrak sagi” i “Pedeset nijansi…” One su, po meni puno bolje i kvalitetnije umjetnice od tih, u najmanju ruku, dvojbenih radova. Ali s druge strane tako to ide u svijetu filmske industrije. Snimaš ono što moraš ,a oduševljavaš u onome što ti je suđeno.

Da ovo ne bude samo ženska glumačka priča i elaboracija o visokim dometima pametnijega i nadarenijeg spola, spomenut ću i staroga i više nego dobroga Eda Harrisa. Kako je ovo djelomice i priča o nagradama, treba reći da je i Ed nominiran čak četiri puta. Igrao je, što je i važnije, u nizu odličnih filmova. Spomenut ću “The Hours”, “History of Violence” ili npr. “Apollo 13”. Uloga je mala ali ju je veliki glumac odradio i više nego dobro. Ostale stvari otkrivat ćete sami. Glazba – kako se uklapaju Talking Heads i Bon Jovi s Robertom Flack i Judy Garland ili tzv. klasičnim djelima. Fotografija i montaža. Grčka. Slojevi koji se gule kao kora od naranče i pokazuju se gledatelju, pa kao i scena guljenja naranče, lajtmotivska i važna za radnju. Izvrsna studija o ženi i majčinstvu u prvom redu, ali redova je tu mnogo. Kao što bi trebali biti redovi u kojima bi ljudi trebali stajati da pogledaju ovaj izniman rad.

Vratimo se i na redateljicu. Sjećam se širokoga spektra uloga, a od sada ću je pratiti i kao redateljicu. Nakon gledanja i oduševljenja i zasuzenja, potpuno je jasno zašto je ispunjen zahtjev autorice romana Ferante da ovaj film mora režirati žena. Žene su, svjedoči i ovaj umjetnički rad, osjećajnija, viša, pametnija i složenija bića koja, ako ih i ne razumijemo, trebamo cijeniti i voljeti. I poštovati. U umjetničkom i ljudskom smislu.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5