Izvanredan nastup jednog od najvećih britanskih autora i „aristokrata“ pop rock glazbe 20. i prvih desetljeća 21. stoljeća i baštinika tradicije koja nas prati i oduševljava od vremena Beatlesa, a i prije.
Kako i priliči jednom od baštinika i nastavljača tradicije vrhunskoga britanskoga i svjetskoga pop rocka, koncert Paula Wellera počinje uvodnom pjesmom velike liverpulske četvorke “Tomorrow Never Knows”. Dok svira jedan od bisera The Beatlesa na pozornicu O2 Foruma izlaze Modfather i bend. Raspoloženi, uigrani, energični, žestoki – pokazat će sljedeća dva sata koji će nam pružiti čisto uživanje i esenciju onoga što nazivamo modernom glazbom. Evoluiravši, u muzičkom i umjetničkom smislu, od kraja sedamdesetih, Weller se pokazao žilavim i svježim i u autorskom i u sviračkom, interpretativnom smislu, osjećajući bilo vremena koja su prolazila i u kojima su mnogi s kojima je počinjao svoj glazbeni put zastali ili ostali u osamdesetima jer „osamdesete su bile godine“. Wellerove pjesme koje su nastajale ranije odlično se uklapaju uz novije stvari i recentnije uspješnice Paulove karijere. Kad kažem uspješnice ponovno mislim na njihov umjetnički ali i komercijalni ostvareni potencijal. Tako “Have You Ever Had It Blue” ili “Headstar For Happiness” iz razdoblja Style Council stoje rame uz rame s pjesmama sa davnijeg solo albuma Stanley Road (svirao je naslovnu) ali i Fat Popa koji je, po mom skromnom mišljenju, jedan od njegovih najboljih albuma u cijeloj dugoj i uspješnoj karijeri.
Dvorana u Kentish Townu gotovo je idealna za ono što možemo očekivati od koncerta i izvođača ovoga profila. Clubbing u starovirskom značenju te riječi. Dvije gitare, bas, klavijature i dva seta bubnjeva odnosnom perkusija. I odličan lead vokal ali i glasovi pratećega banda razlog su zbog kojega volim ovakve nastupe. Dugo je pripreman i iščekivan ovaj koncert. Trebalo je imati sreće u nabavljanju ulaznica jer se one vrlo rijetko vraćaju iako je proteklo dosta vremena od kad je gig zakazan pa do petka kad je izveden. Publika je raspoložena. U prvim redovima fanovi i Paulu generacijski bliski konzumenti u “najboljim godinama”. No, bilo je i mlađih i mladih. Koji jako, jako puno dobivaju od “vječnog mladića” koji ne krčmi svoju mladost već svojim, uvijek svježim, pristupom privlači i novu publiku. Da, svirane su i pjesme iz razdoblja The Jam no, već sam rekao, većinu repertoara čine nove stvari. Ne živi se od prošlosti ali vrijedi čuti i “stare dobre”. Npr. Start! sa Sound Affects. Na jednom od ranijih koncerata koji sam gledao uživo (Lago Di Gardone, Italija) odlično se uklopila Private Hell s meni jednog od najdražih albuma Setting Sons. Sat i pol žestoke svirke s vrlo malo priče nastavljeno je s čak dva bisa. Naravno, očekivana “You Do Somethin To Me te Wild Wood” u prvom. Uz Broken Stones i (opet The Jam) “That’s Entertainment”. A u drugom “The Changing Man” i himnički izvedena “Town Called Malice”. Svirane su pjesme i sa “Saturns Pattern” i “Kind Revolution” te “On Sunset”. Ma, preporučio bih onima koji nisu bili na Wellerovom koncertu da svakako planiraju vidjeti ga uživo. I da slušaju i njegove starije albume ali i najnoviji “An Orchestrated Songbook”.
Riječima i naslovu njegove pjesme “That’s Entertainment” dodao bih i ove. To , dakle, jest „zabava“ ali je(st) i umjetnost. U dvije riječi – Paul Weller.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković