Ima li smisla u 2022. pisati kritiku novog albuma Dubioza kolektiva? Naravno da nema, no ako oni mogu već dvanaest godina, točnije od “5 do 12” iz 2010., objavljivati praktički isti album, onda nije problem ponoviti i iste opaske.
Suvišno je i primijetiti da se bend koristi najnižim populističkim impulsom, jer svakim novim albumom, a pogotovo onima koji su poput “Agrikulture” izvedeni na bosanskom jeziku, Dubioza potvrđuje da isti vic mogu ispričati uvijek malo gore. No, prije nego se zapitate čemu još pjesama o legalizaciji marihuane (“Ilegalno živ”), kritici društvenih mreža (“Bubrezi”) ili balkanskom alkoholizmu (“Kafana”), prisjetite se da još uvijek postoje vicevi o Muji i Hasi ili rasprave o tome čime se puni burek.
Dubioza kolektiv je našla formulu uz pomoć koje je postala najpopularniji regionalni bend. Njihova društvena kritika i humor postavljeni su namjerno kao balkanski sterotipovi i “zdravorazumske” istine redovno upakirane u svaštarske poskočice idealne za polupijana koncertna skakanja. Tekstovi na ovom albumu toliko su prvoloptaški da svaka druga rečenica funkcionira kao potencijalni grafit u nekom pothodniku. U tom smislu “Agrikultura” je potpuni uspjeh. Ovo je glazba za otkrivanje velikih istina u ranojutarnjim satima i netrijeznim stanjima.
Glazbeno gledano bend se više ni ne trudi ne zvučati generički. Trap hi hatovi posuti su po ovim pjesmama bez ikakvog osjećaja za dinamiku ili aranžman. Ovaj bend se ni u najboljim danima nije mogao pohvaliti posebnom suptilnošću, no ovi su aranžmani, baš poput tekstova, ogoljeni na jednu osnovnu ideju, glazbeni geg smiješan zbog upotrebe vokalnih folk stilizacija preko dub ritma ili pseudoironične upotrebe autotunea.
Često se kaže da narod ima vlast kakvu zaslužuje, a Dubioza kolektiv potvrđuje da ima i bendove kakve zaslužuje. Oni svoju društvenu kritiku oblikuju najmanjom mogućom linijom otpora i time zapravo više otkrivaju o nama nego o sebi. Oni su svojevoljni ispušni ventil, frustracija oblikovana u hop cup ritam. Oni su dokaz da svaka parodija na koncu postane ono što parodira. To što parodiju i dalje pronalazimo smiješnom samo pokazuje da nam ono što ona ismijava i ne smeta toliko.
Foto: Goran Lizdek