RECENZIJA: black midi “Hellfire” – prog za doba metaversa
18. srpnja 2022.
Karlo Rafaneli (101 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: black midi “Hellfire” – prog za doba metaversa

Treći album hvaljenih londonskih art rockera black midi u svojoj srži je polarizirajuće, konfrontirajuće ostvarenje. Hoće li vam se se svidjeti ili ne ovisi prije svega o tome koliko imate strpljenja za književne ambicije nadobudnih adolescenata ili za glazbu punu neprekidnih, ničim izazvanih promjena dinamike.

Bend crpi inspiraciju iz niza tradicija. U jednom trenu vam se možete učiniti da slušate King Crimson ili Primus, a u drugom Franka Sinatru ili neki brodvejski mjuzikl. Za razliku od većine glazbe koja trenutno dominira bilo undergroundom, bilo mainstreamom, black midi se ne daju tek tako zabiti u kutak neke “mood” playliste, osim ako to rasploženje nije “srčani udar praćen plesom i pjesmom pored bolničkog kreveta i defibrilatora”.

Sastavljeni od tri još uvijek jako mlada, školovana glazbenika, black midi pršte ambicijama i pretenzijama tipičnim za starmale ljude u ranim dvadesetima. Predimenzionirana pseudogangsterska odijela koja je frontan Geordie Greep nosio u sklopu promotivnog ciklusa za prošlogodišnji “Cavalcade” tako na neki način simboliziraju i tekstualni i vokalni sadržaj ovog albuma.

Dok većina geneneracije Z u ranim dvadesetima ima potrebu pisati manje ili više izravne pjesme o svojim iskustvima, osjećajima i okruženju, Greep osobna iskustva maskira u apsurdističke priče na tragu Kurta Vonneguta. Hellfire je album prepun izgubljenih tragičnih ratova, antiheroja konjskih utrka i tinejdžerskih ubojica koji vrše antentate na boksače teške kategorije u distopijskoj budućnosti. Čini li vam sve to previše, niste u krivu. Ovo je tip albuma zamišljen tako da preplavi slušatelja rječitim narativima i rapidnom vokalnom izvedbom, agresivnim jazz rock dijelovima, krhotinama flamenca i tanga razbacanima po pjesmama.

Koliko god tematski i stilski “Hellfire” na prvu nije tipičan za pripadnike Gen Z, toliko je vidljivo produkt umova odgojenih na internetu. U svakom trenutku se događa na desetke različitih stvari. Osjećaj prezasićenosti stoga postaje glavni motiv ovog albuma. Svaka sekunda je screenshot mozga koji ne miruje i očiju perpetualno zaljepljenih za stotine često kontradiktornih informacija. “Hellfire” je album koji očigledno duguje jako puno toga  pedesetak godina dugoj povijesti prog rocka, ali isto tako nikad bi mogao biti ovako intenzivan, višesmjeran i kaotičan da nije nastao u doba ovoliko sveprisutnog širokopojasnog interneta.

Foto: Atiba Jefferson

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5