U zadnje vrijeme u zagrebačkim klubovima nedjelja je nova subota. Pa tako već treću nedjelju za redom umjesto chillanja kod kuće, sjedam u auto i idem vidjeti nešto što prije nisam imao prilike uživo.
Ovaj put je izbor pao za kultni zagrebački Hard Place gdje je Pišta zakazao “rendez-vous” s nekim od najvećih svjetskih gitarističkih imena, na čelu sa shredderskom legendom, Michaelom Angelom Batiom. Za njega ako ništa drugo, svi znaju kao gitarista Manowara u zadnjih 5 godina, a mi koji smo svirali ili sviramo gitaru i dio smo “metalnog univerzuma” znamo ga kao jednog od metalnih bogova shreddanja i njegovih legendarnih dvostrukih i četverostruke gitare (koju su nažalost ukrali na jednoj od njegovih turneja prije jako puno godina). No, idemo ispočetka.
Iako je ovaj generalni gitaristički megaspektakl svakako imao “metalni predznak”, svirku je otvorio mladi Meksikanac s američkom adresom u Los Angelesu, umjetničkog imena Johnny Nasty Boots. Njegov izričaj je prljavi blues rock prema tvrđem rocku. Sama svirka solidno kvalitetna i iznadprosječna, ali ipak imam zamjerku. Pjesme, ovaj tekstualni dio, očajno monoton u smislu da ne prati samu svirku i melodiju. Kao nekakav svojevrsni naporni haiku i recitiranje uz muziku. Ne uklapa se, on kao takav, iako talentirani gitarist, bolje da se mani mikrofona u vokalnom smislu, osim možda kao back vokal. Treba mu pošteni vokal, ali i tekstopisac, ili barem netko tko će toj njegovoj “salati riječi” dati strukturu, formu te glavu i rep. No, interakcija s publikom, energija, svirka kao što rekoh i sve ostalo, na nivou kako treba biti. Njegov set je ionako bio za zagrijavanje i relativno kratak (neću reći i sladak radi, jelte, vokalnog dijela), a svirka je počela poprilično rano, oko 20:30 h i bio je gotov do cca 21:00 h.
Moram napomenuti da je cijela ova gitaristička “karavana” pod nazivom Electric Guitarlands jako dobro osmišljena i prilagođena i manjim klubovima poput Hard Placea, što prevedeno znači da je svaki od gitarista zapravo imao zajedničkog basistu i bubnjara (Francesco Caporaletti i Roberto Pirami), dok su ostali prateći članovi pojedinih gitarista (drugi vokal Titta Tani i drugi gitarist čije ime nažalost nisam uspio zapamtiti) zapravo i pomagali pri iznimno efikasnoj i brzoj izmjeni na stageu.
Sljedeći se na stage popeo Rowan Robertson, najpoznatiji kao jedan od gitarista legendarnog Ronnieja Jamesa Dia, a to je postao sa samo 17 godina. I iako se nije dugo zadržao u bendu uspio je snimiti legendarni album “Lock Up The Wolves ” s njim. Stoga nije ni bilo čudno da mu se set zapravo sastojao od obrada pjesama s prije navedenog albuma plus još nekih legendarnih pjesama Dia poput “Holy Diver” i manje poznatih pjesama iz ere Black Sabbatha poput “Die Young”, ali i poznatih kao što je “Neon Knights”. Svirački, Rowan je pokazao zašto je baš njega Dio odabrao za gitarista još kao golobradog mladića, da ne kažem klinca, a Titta Tani me oduševio svojim vokalnim sposobnostima, nemam ni jedne zamjerke na Rowanov set osim da je možda trebao malo dulje trajati.
Ali četiri gitarista u jednoj svirci podrazumijeva i ograničeno vrijeme seta svakog od njih, pa je ubrzo na red došao gitaristički virtuoz Vinnie Moore. Mnogi znaju bendove poput UFO ili Vicious Rumors, ali i velikana kao što je Alice Cooper. Svima njima je svoj gitaristički “pečat” dao Vinnie u nekom duljem ili kraćem vremenskom periodu. A nije nezamjećeno prošao niti njegov solo instrumentalni opus s kojim nas je počastio na svirci u Hard Placeu. Kombinacija neoklasičnog metala, heavy metala i rock riffova i solaža jednostavno sve nas ljubitelje takve muzike baca u svojevrsni trans gdje samo upijaš ono što je pred tobom i uživaš. Tako najbolje mogu opisati Vinnijev set.
Kao “šlag na gitarističkoj torti” za kraj, na stage se popeo shredderski bog, jedan i jedini, Michael Angelo Batio. Ono što su Evel Knievel, Ken Block i Travis Pastrana bili ili jesu za motorsport, dakle atraktivni stunteri i show off trkači koji sve koji svjedoče njihovim vještinama ostavljaju u “štoku i vjeverici”, ako govorimo o gitarističkom svijetu, jedan od njih je Michael Angelo Batio. Energija, ona sirova, nadrkana, strast i nezaustavljivost. To su neki od epiteta kojima ga mogu počastiti. I još mislim da nisam to dovoljno kvalitetno napravio. Uletio je i započeo žestoko sa svojim “megamixom” tributea prema bandovima i izvođačima (Deep Purple, Dimebag Darell itd. itd.) koje cijeni te dao svoj pečat nekim dobro poznatim melodijama i solažama, a nekako je u sve to uspio kvalitetno “umiksati” i svoje riffove i solaže koji nisu bili dio tributea, ali su se prirodno nastavljali i uklapali. Ovaj 69-godišnjak (da, dobro ste pročitali), može održati lekciju i tri puta mlađim gitaristima kako se neke stvari rade. Shredderska mašina, neumorna, s naizgled neiscrpnim izvorom energije, koja je samo povremeno stala da se zahvali svima na dolasku, da prkosno kaže da nema predaha, niti ublažavanja, citiram: “I’m metal until I die“, i da povremeno porazgovara i interaktira s publikom. Tako je i objasnio svoju sad već 5-godišnju karijeru u bendu Manowar, gdje je iskreno rekao da on nije i ne može biti Ross The Boss, niti ga slijepo kopirati, ali da može njegovu muziku interpretirati na sebi svojstven način i kao takvu uklopiti u Manowar. Što očito i radi kvalitetno, s obzirom da staž u bandu.
Iako se na stage popeo s “običnom” gitarom rađenoj po njegovim specifikacijama, naravno da nismo ostali zakinuti ni za legendarnu duplu gitaru i njegove vratolomije na njoj. Od paralelnog sviranja ritma i soliranja do duplih solaža prekriženih ruku itd. itd. Dakle, sve ono što smo gledali na YouTubeu i ekranima generalno. Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću usred Zagreba imati prilike gledati ovakav gitaristički megaspektakl, na čelu s Batiom, ne bih mu vjerovao. I jako teško bi mi bilo povjerovati da bi ga uopće uspio negdje uživo uloviti. No, drago mi je da jesam. Sve njih. Jer ovakvi događaji stvaraju cjeloživotne uspomene.
Moram još za kraj spomenuti da je zadnja pjesma cijelog koncerta bila obrada pjesme “Paranoid” Black Sabbatha,i tu su se doslovce svi natiskali na mali mali stage Hard Placea kao sardine te dali svoj doprinos obradi. Jedino, kako to obično s gitaristima biva, svakome je nekako bilo teško stati kad se jednom krene “zmijariti” i prepustiti fokus drugome. To je bilo vidljivo. Pa je zato ova obrada trajala valjda i duplo dulje od originala.
Nakon koncerta, svi su ostali se još družiti sa fanovima, potpisivati merch i porazgovarati, pa sam tako i ja ulovio par minuta da porazgovaram s Batiom i Rowanom i ulovim fotku s njima. Jako dragi i strpljivi ljudi, obojica. Sve u svemu, još jedna kvalitetno provedena nedjelja. Tko nije bio, žalit će.
Foto: Matea Marušić