Fantastično iznenađenje priredio nam je Dancing Bear objavljivanjem dva dvostruka vinilna bisera kultnog benda Goribor iz Bora.
Skoro devet dugih godina je prošlo od kada smo zadnji put imali prilike gledati i slušati Goribor uživo i to se dogodilo na dva fantastična i rasprodana koncerta u Vintage Industrial Baru 19. i 20. rujna 2013. godine na kojima je navodno sniman i live album i live DVD, ali od live albuma na kraju iz nekog razloga nije bilo ništa, a nažalost i Goribor se ubrzo izgubio. Je li se bend raspao, što se dogodilo i dan danas ne znam, ali ako mi je neki bend nedostajao svih ovih godina onda je to svakako ovaj. Njihov trip hop blues prožet sjajnim tekstualnim nitima razine najviših poetskih dometa ne samo na ovim prostorima ostavio je nakon njihovog raspada veliku prazninu.
Aleksandar Stojković, ST kako ga je zvala većina ili Sale kako su ga zvali prijatelji, svojom je poezijom koja je zalazila u najdublje predjele ljudske tuge i bola ostavio nemjerljiv trag ne samo na glazbenoj rock sceni nego i na literarnim horizontima ovih prostora. U kombinaciji sa Željkom Ljubićem (Pitijem) s kojim je osnovao Goribor još davnih devedesetih godina u Boru i solidnim brojem glazbenika s kojima su surađivali, ostavili su za sobom hrpu odlične glazbe koja i dan danas ima ogroman broj obožavatelja, ako se obožavanjem može nazvati ono što ljudi osjećaju za Goribor.
Nekada je potrebna samo mala iskrica da se upali velika vatra, a u slučaju ovoga kultnog benda mala iskrica se dogodila na Art & Music Festivalu u Puli 2006. godine kada je Goribor u društvu još nekoliko stvarno dobrih bendova jednostavno stršao, izdominirao i privukao pažnju publike, a i kritike pogotovo. Nešto je to za ono vrijeme bilo potpuno drugačije nego ostalo, Goribor je bio, kako bi rekao jedan poznati stih, poseban, samo svoj, nisu pričali i pjevali o općim mjestima nego su odlazili u najdublje kutke ljudske duše i ljudskog bola, a sve o čemu su pjevali dolazilo je iz osobnog iskustva, što ljudskog što iskustva okoline iz koje su došli. A došli su iz možemo tako reći jedne balkanske pripizdine, gradića Bora na istoku Srbije, jedne rudarske provincije koju su znali neko vrijeme zamijeniti i nekim Londonima, pa nazad, pa pakao droge, alkohola i svega što ide uz to. I sva ta iskustva, sve nam je to na kraju istreseno pred nas u na trenutke potresnim stihovima koji bole samo čitajući ih i slušajući.
Nije Goribor kada se pojavio u Puli bio nepoznat, nepoznat je bio nekim širim masama, ali recimo stari vuk koji ima opaki nos za prepoznavanje vrhunske glazbene kvalitete, Zdenko Franjić, namirisao ih je davno prije te objavljivao njihove demo snimke koje se vjerojatno i dan danas mogu kod njega naći kad ga sretnete u holu Močvare ili negdje drugdje gdje stavi svoj poznati štand.
Ali pravi diskografski debi Goribor je imao 2007. godine s istoimenim albumom koji objavljuje Dancing Bear koji na svu sreću prepoznaje ipak neki potencijal i ovoga benda i ovakve glazbe. Vrlo originalno smišljeno ime benda postaje sinonim za vrlo originalnu glazbu koja napokon nalazi način da se pojavi i na policama trgovina glazbom, iako se tu radi prvenstveno o kvaliteti, a ne komercijalnom potencijalu. Petnaest, sada možemo reći već klasika, nalazi se na ovome epohalnom prvijencu, a album je našao i svoje mjesto pri vrhu Rolling Stoneove liste najboljih albuma na ovim prostorima.
Neću ovdje pisati klasičnu recenziju prvijenca Goribora, davno je to već napisano, ali svakako, ono što su nam ponudili na prvom albumu je sam vrh ovoga što rock glazba i poezija mogu ponuditi u dvadeset i prvom stoljeću. “Sjajne niti”, “Hoću da živim”, “Bez”, “Dalajlama me se sećaš”, “Ko sam?”, “St. Blues”, “Mislim” ili “Rolamo” samo su mali dio biserja koje nudi ovaj album, a sada ga napokon možemo slušati i u obliku dvostrukog vinila.
I sâm sam osobno svoj životni moto pronašao u Stojkovićevim stihovima, ali nisam samo ja taj koji se navukao, navukla se jedna više nego generacija na ono što smo čuli od Goribora.
“…vernik bez crkve,
građanin bez grada,
ljubavnik bez žene,
ritam bez bubnjara…“
Poeta ne generacije nego poeta dvadeset iprvog stoljeća ovih prostora vodio nas je svojim mračnim putevima koji su nam očigledno bili privlačni, a u kombinaciji s glazbom bili su nešto posebno.
Drugi album benda “Evo je banja“ (najoriginalnijeg naziva ikad), izašao je pet godina kasnije. Za razliku od prvijenca koji je skupio i rekonstruirao sve stare stvari koje je Goribor imao i snimio ih ponovo u pravom studiju na pravi način, ovaj put donio je novi materijal i nekoliko novih ljudi koji su se pridružili bendu u studiju. Od pravog studijskog rada do live sessiona koji su za album ostali takvi kakvi jesu nastalo je “jebanje“ kakvo znamo. Dupli album napokon je osvojio i regiju, a čak su i radio stanice imale što za zasvirati od Goribora.
I dalje isti, poprilično hermetički zatvoreni, ali i dalje s izuzetnim osjećajem za ritam i bolno cijepajuće lirike, Goribor je na “Evo je banja“ samo nastavio svoj put koji je započet na prvijencu, ali i puno ranije. Uz “Uzalud se budiš” se stvarno može igrati, ali uz “Moje misli” ili “Uzimam” može se stvarno patiti.
Puno koncerata je održano, promocija albuma na sve strane, svašta se zbivalo, a možda je i upravo taj tempo na kraju i presudio. Već spomenuta dva koncerta u Vintage Industrial Baru bila su na kraju možda i labuđi pjev ovog velikog benda. Snimka s koncerata koja se nedavno pojavila predstavlja nam bend koji je možda i na svom vrhuncu, a na kraju je možda i najbolje povući se kad si na vrhuncu.
Godinama prije ovoga svega ST je pjevao, “hoću da živim ali moram da se smirim“, i možda se upravo nakon Vintagea uspio negdje smiriti, na svoju sreću, ali i na tugu mnogih koji su u Goriboru vidjeli i čuli svjetlo. Devet godina je prošlo, još čekamo, još se nadamo da će se možda bend ponovo naći, ovog ljeta je na trenutak nada postala i ozbiljnija, ali za sada još ništa.
Hoće li ikada biti ponovno nešto od Goribora – ne znam, ali ako i ne bude već ovo što su do sada za sobom ostavili je ogromno, nemjerljivo.
Svaka čast Dancing Bearu i Silviju Vargi koji nas je više nego obradovao s ova dva dvostruka vinilna izdanja koja su suho diskografsko zlato. Jednom sam za prvijenac Šarla Akrobate napisao da je to album koji se ne kupuje zato što imaš gramofon nego da je to album zbog kojega se kupuje gramofon, a sada kada i oba Goribora postoje na vinilu bilo bi u redu kupiti gramofon, ako ga već nemate. Pa makar i samo zbog ove dvije ploče.