“Aj, po Kaštelu mjesečina sija meka…” Gotovo pun mjesec i pun povijesni prostor svjedočili su još jednom izvanrednom nastupu Amire Medunjanin.
Njen prvi pulski nastup održan je u ovom predivnom povijesnom i koncertnom prostoru, primjerenom upravo za izvođače poput Medunjanin. Slušati taj, toliko smo puta pročitali, čuli i napisali te nahvalili, predivan glas, uvijek je i iznova fantastično iskustvo. Ovoga puta uz sekundiranje virtuoza na harmonici Antonija Vrbičkoga, glazbenika koji puno toga ima “u prstima” ali i u glavi, srcu i duši.
U relativno kratkom vremenu drugi put uživam u njegovom muziciranju a uz briljantnu tehniku pokazao je osjećaj za repertoarno raznovrsnu set listu pjevačice. Istaknuo bih tamu i gvaš bas dionice. A što reći za svirku jednog od najboljih multiinstrumentalista, primarno gitarista, s ovih prostora, majstora Zorana Majstorovića. Odlična pratnja i solo briljancije od kojih mi se najviše svidio marcribotovski štih uočljiv u pojedinim izvedbama. O Amirinom glasu hvalospjeve su opravdano pisali i struka, i publika, i liričari i analitičari. I kritičari. I oni (hvalospjevi) apsolutno stoje.
Teško je ostati ravnodušan, pače neoduševljen bojom, snagom, stilom i intonacijom, jednom rječju ljepotom njenog vokala. Rijetki su oni umjetnici koji se uzdižu u sfere, običnom konzumentu glazbe daleke i, naoko, nedokučive. A opet, kad te taj glas pozove, ideš za njim i ne bojiš se visina kojima ” letiš” za njim i dubina u koje zaranjaš slušajući ga zatvorenih očiju. Neću poimence spominjati set listu jer ovo su nastupi u kojima cjelina nadilazi pojedine bisere muzičkoga mozaika. I “Amirin medley”, tj. zapijevanje pjesama koje traži publika i koje njeni unutarnji poziv i sjećanje prizovu su izvanredni. Publika zna riječi ali zna i kad treba (samo) slušati. Katarzični momenti tj. kraj dvosatnog koncerta razlikuju se od nekih ranijih. Jer bol i iskrenost osjećaja nekad su toliko jaki, rekao bih, krucijalni da se naprosto moraju ostaviti za neke druge buduće, rado čekane, susrete. Kad manje tuge ima.
Gitarske i glasne žice kao i dirke harmonike diraju i dotiču točke koje, kad su jednom dotaknute, ostaju otvorene i markirane za percepciju samo ovakvih iznimnih večeri. Jaki osjećaji dijele se samo između nekoga i nekih koje voliš. Mehka mjesečina, Antonio, Zoran i Amira. I sretnici koji su bili na pulskom Kaštelu – kakav doživljaj!
Foto: Tatjana Prvulović Mirković