VELIKI INTERVJU: Hrvatski jazz biser Filip Pavić o potrazi za glazbenim i životnim identitetom kroz jedinstveni labirint
4. listopada 2022.
Nikola Knežević (2621 Članci)
Podijeli

VELIKI INTERVJU: Hrvatski jazz biser Filip Pavić o potrazi za glazbenim i životnim identitetom kroz jedinstveni labirint

Jazz i glazba općenito njegova su velika ljubav, a čitanje knjiga i tenis velika strast. Filip Pavić jedinstveni je biser na glazbenoj sceni koji nas novim albumom „Labyrinth Songs“ (Croatia Records, 2022.) potiče na ples, ali i emotivno istraživanje jazza, bez obzira jeste li inače obožavatelj tog žanra.

Baš onako kako su Udine, nakon velikog potresa koji se dogodio točno na moj rođendan (6.5.) ali 10 godina prije mojeg rođenja (1976.), tražile neki novi život i identitet, tako je i glazbenik Filip Pavić, desetljećima kasnije upravo u tom gradu odlučio potražiti nešto što možemo nazvati glazbenim, ali i životnim identitetom. Inspiracija mu je Italija, tamošnja kultura i umjetnost, krajolici, mentalitet, neposrednost, radost življenja i uživanje u hrani i piću, te međusobni odnosi, kao i talijanska glazba koja je također obogatila ovu prelijepu europsku državu. Osim talijanske, Filip obožava i brojnu drugu glazbu, klasiku, pop, rock, funk, soul, brazilsku i afričku glazbu, stoga, njegov novi album možemo nazvati plesnim, no i emotivnim putovanjem na kojemu će još jednom potvrditi svoj talent i istaknuti se kao jedan od najvećih jazz bisera u Hrvatskoj. Žanrovski se ne ograničava, iako je u zadnjih nekoliko godina osvijestio svoj mediteranski identitet jer mu je cijela obitelj zapravo iz Dalmacije, bez obzira što je on rođen u Zagrebu.

„To je nešto što je od najranijeg djetinjstva prisutno u mojem životu. Moji su oduvijek slušali klape, Olivera, Gibonnija, Tedija Spalata, a čovjek s vremenom sazrijeva i shvaća koliko su svi oni oduvijek dio tebe. Cijeli južnjački pristup glazbi i životu nešto je što jako utječe na mene i tome želim sve više davati prostora u svojoj glazbi“, ističe.

Grčka mitologija, labirint, godovi i otisak prsta

Kaže mi da se u proteklih godinu dana vratio čitanju knjiga što ga je također inspiriralo za glazbu, ali i druge aktivnosti. Ističe najviše grčku mitologiju te mit o Minotauru, kretskom labirintu te junaku Tezeju, a labirint od antičkih vremena preko srednjeg vijeka do modernog doba simbolizira traženje sebe i vlastitog mira.

„Taj labirint sam vidio kao neko traženje identiteta, a najočitiji i najunikatniji element našeg identiteta jest otisak prsta. Na cijelome svijetu jedna osoba ima jedan jedinstveni otisak prsta. Vidio sam i naslovnicu jedne knjige koju je objavila Fraktura i govori o povezanosti čovjeka i prirode te se na njoj isprepliću otisak prsta i godovi presjeka drveta. Svidjela mi se ta ideja i onda sam otisak prsta povezao s labirintom, jer doista otisak i izgleda kao labirint.“

Labirint života, ali i jazza, ovoga puta je pronašao u Udinama kod čarobnjaka glazbene produkcije, tonskog snimanja i audio tehnike, kako Filip naziva Stefana Amerija, kod kojega su ranije snimali Kruno Levačić, Tamara Obrovac, Matija Dedić, Ivan Kapec, Borko Rupena i ostali hrvatski jazz glazbenici.

„Iskustvo s Amerijem je neusporedivo s bilo kojim studijskim iskustvom koje sam imao tijekom svoje karijere. Za početak studio je nevjerojatno opremljen i možete birati između velikog broja opreme, a Stefano je u svemu umjetnik. On je toliko pripremljen i ima kombinaciju talijanske topline i neposrednosti te njemačke profesionalnosti, tako da smo album snimili u jednom danu, što nažalost nigdje u Hrvatskoj na taj način nije moguće. Ima pristup i načelo da je jako bitno otkloniti nepotrebne stvari koje uzimaju energiju, stoga, čim prije se glazbenik može posvetiti snimanju tim bolje. Snimili smo par tejkova, dođeš sve poslušati u režiju kod njega i već zvuči kao da je na CD-u“, kaže Filip i dodaje da Stefano surađuje s diskografskom kućom ECM Records koja je jedna od najbitnijih za europski, atmosferični i lirični jazz, te klasičnu i etno glazbu.

Foto: Denis Butorac

Još nešto krasi ovaj album, osim toga da je snimljen u jednom danu, a potom miksan i masteriran u još jednom danu, „Labyrinth Songs“ može biti aktualan u različitim situacijama, može se uz njega zaplesati, a može ga se slušati i u samoći, gledajući primjerice u prirodu. Otisak i godovi ocrtavaju život i prirodu, a da nema prirode ne bi bilo niti života. Stoga, „Labyrinth Songs“ je otisak Filipovog života. „Terra Incognita“, objavljen 2019. godine, uveo nas je u njegov život, a novi otisak, da se tako izrazim, savršeno se naslanja na prethodnika iako je dodatno obogaćen s utjecajima različitih stilova.

„Prošli album je bio prilično miran i atmosferičan, ali novi album uz to ima i puno više ritmičnosti i raspon dinamike, ritma i raspoloženja ovdje je širi“, kaže.

Da je Filipu glazba život dovoljno govore i određeni segmenti albuma, pa se tako na njemu nalazi pjesma „Fifth of May“ koja se veže uz jedan životni trenutak iz 2019. godine.

„Tada sam završio snimanje prvog albuma i još se dogodilo nešto jako lijepo na privatnom polju, a onda sam tu pjesmu napisao godinu dana kasnije kao nekakav svojevrsni hommage tom predivnom danu i sve što simbolizira za mene. To je zapravo pjesma koju sam napisao u najkraćem vremenu od svih pjesama do sada. Inače mi dođe neka ideja, klica, komadić melodije, harmonijska progresija ili ritam, onda dopustim da se sve marinira, vrti po glavi i čekam da mi dođe nešto što je za mene dostojno nastavka. No, ova pjesma je nastala u dva sata i vrlo je jednostavna i romantična. Meni je posebna i bilo mi je jako bitno da je na još neki način istaknem na albumu pa je zapravo ovo jedini duo i to s Matijom Dedićem.“

Od Zagreba do uspješnog prolaska prijemnog u Grazu – jedini u klasi i to iz prve!

Suradnja s Matijom i drugim glazbenicima, kako na ovom, tako i drugim projektima, daje naslutiti da Filip obožava svirati i biti na pozornici.

„Volim surađivati s ljudima kao što su Nina Romić, Luce ili Luka Vidović iz pocket palme, ali i drugim jazz glazbenicima. Moj identitet ide više u tom smjeru da radim svoju glazbu i da radim s ljudima u kojima vidim neku povezanost, u senzibilitetu, viđenju glazbe i života“, naglašava Filip koji je krenuo svirati s 11 godina. Počeo je kao gitarist na rock akademiji kod Marija Igreca i tad su mu uzori bili Jimmy Page iz Led Zeppelina, Deep Purple, Pink Floydi i drugi. Nije kao brojni drugi jazz glazbenici krenuo s klasičnom naobrazbom.

„U nekim stvarima mi je zbog toga žao, a u nekima nije. Nažalost, mnogi zbog tog krutog klasičnog glazbenog obrazovnog sistema izgube ljubav i strast prema glazbi. Možda bi se to i meni dogodilo, tako da mi je drago što sam došao iz svijeta u kojem je bilo puno više slobode. U rock, blues ili pop glazbi oduvijek postoji ta tradicija improvizacije i sola“, ističe i dodaje kako je uz Igreca i druge ljude sve više ulazio u jazz te došao do Srednje glazbene škole za popularnu jazz glazbu uz sklopu Rock akademije. S punoljetnosti je shvatio da se s jazzom želi baviti i odlazi u Graz na jednu od najboljih i najstariju jazz akademiju.

„Otišao sam na prijemni i imao sam sreću što sam iz prvog pokušaja upao i samo sam ja primljen na studij jazz gitare od svih koji su tada došli. To mi je jedna od najdražih uspomena u životu. Graz je bio logičan put i dobar izbor jer sam puno toga naučio i postao mnogo bolji glazbenik. A onda sam se vratio u Zagreb i Hrvatsku jer sam shvatio da se ovdje zbog jezika i mentaliteta ne osjećam kao stranac te mi je puno lakše graditi put i karijeru, odnose i veze. Nisam požalio jer se može i u Hrvatskoj uz veliki trud uspjeti.“

Foto: Petar Milić

Veliki ljubitelj gitare koji ne žudi za kolekcionarstvom

Iako se uz brojne gitariste, pogotovo one svjetskoga glasa, veže i kolekcionarstvo, Filip ima jedno zanimljivo mišljenje o svemu i ističe kako je ono zapravo kontraproduktivno.

„Ako čovjek ima previše gitara, odnosno ako nema jedan, dva ili tri instrumenta s kojima je jako povezan, to bi moglo biti kontraproduktivno. Kako možeš dobiti svoj osobni zvuk ako imaš 20 gitara?! Čovjek nema 30 pravih prijatelja, ima ih nekoliko. Tako nekako vidim i odnos s instrumentom. Druga stvar je da mi je uvijek od tog gitarizma bila bitnija glazba, melodičnost i muzikalnost. Obožavam gitaru, povezan sam s njom, ali ne volim glazbu koja se bazira na ispraznoj virtuoznosti, niti sam ikada stremio tome.“

Kao najdraže gitariste ističe sjajnog kompozitora Pata Methenyja koji je puno utjecao na njega, ali i Davida Gilmoura kojega prati od mladih dana.

„Svaka nota ili ton koji David odsvira ima značenje i priču, ništa nije samo puko sviranje. Zato mi on i jest jedan od najdražih iz klasičnog rock svijeta. Uvijek ima predivan zvuk i pristup glazbi, da ne govorim o opusu Pink Floyda koji stvarno volim.“

„Ako si ti dosadna osoba i umjetnost će ti biti dosadna“

Izvan jazza, gitare i glazbe, Filip voli čitati knjige i igrati tenis. Kaže da nije profesionalac, već vrlo ozbiljni rekreativac i dio je GDSI lige (liga Glavno da se igra) u Zagrebu.

„Prije jedno 10 ili 11 godina opet sam se zaljubio u gledanje i igranje tenisa. Obožavam taj sport jer je zanimljiv u fizičkom, ali i psihičkom dijelu zato što psihologija igra ogromnu ulogu. Profinjen je u svakom slučaju, kao i umjetnost, pogotovo ako uzmemo u obzir za mene najvećeg i najdražeg Rogera Federera. Tenis mi je jedna od najdražih stvari u životu uz glazbu, čitanje, gledanje filmova i vožnju bicikla.“ Kaže da na terenu zna susresti i neke zanimljive glazbenike, poput Mire Ungara, no nije rijetkost da sretne i druge kolege jazzere. Na teniskom terenu je potrebna velika koncentracija, kao doduše i u jazz glazbi. No, jazz je danas izašao iz svojeg okvira, što Filip itekako odobrava:

„Na jazz gledam dosta široko i često znam citirati velikog saksofonista i kompozitora, Waynea Shortera, koji je rekao – ‘jazz nije nešto što bi trebalo zvučati kao jazz, to je pristup glazbi’. Ako čovjek gleda to na takav način, zašto bi bio protiv drugih stilova ili utjecaja jazza na druge stilove. Ne smeta mi to da se jazz proširio i da ima neku novu publiku. Jako je bitno da mladi ljudi shvate da to nije neki klišej i da jazz može biti vrlo zanimljiva i uzbudljiva glazba s raznoraznim utjecajima drugih stilova koji su im možda poznatiji. Shvatio sam to zadnjih par godina u Kulturnom centru Mesnička gdje sam često svirao i dolazio. Jako puno mladih ljudi entuzijastično dolazi slušati jazz upravo zato što prepoznaju nekakvu energiju i da je to nešto što može biti cool, a ne da je u pitanju neka pod navodnicima staračka glazba.“

Moraju se izučavati pravila, ali ne i samo ostati na tome, slaže se Filip, nego čak i prekršiti pravila jer je sve jako važno za identitet umjetnika.

„Ako si ti dosadna osoba i umjetnost će ti biti dosadna“, kaže i za primjer navodi bend Porto Morto koji daleko od nečega što bi čovjek nazvao jazzom, ali je toliko eklektičan da ima i utjecaj u jazzu, trapu, disku, funku, alternativi i elektronici.

„Jako mi je drago vidjeti da se takve stvari događaju, a za mene je to zaista sjajna i zanimljiva glazba. Drago mi je da takvi ljudi postoje i u nekom jazz svijetu, ali i drugim područjima. Mislim da to može biti samo dobro.“

Foto: Ivan Buvinić

Jazz, stoga, ne mora biti dosadan, jazz može biti itekako cool, što bi rekao Filip, a sve ovisi o onima na pozornici i ispred pozornice. Ako se ikada nađete u nekom određenom labirintu, životnom, emotivnom, glazbenom, zapamtite – svaki labirint ima svoj put i izlaz, svaki labirint je i potraga za nekim identitetom, a na nama je da shvatimo koji je to identitet.

„Slušateljima ovog albuma, bez obzira tko to bio, želim da ih glazba odvede na taj neki put gdje će zaboraviti na trenutak gdje su i da ih glazba uvuče u taj svijet. Imam osjećaj da ne mogu tražiti više od toga, to je neki ultimativni cilj. Volio bih da se nastavi u tom smjeru prvog albuma, odnosno da široki spektar ljudi iz raznoraznih subkultura prepozna vrijednost u tome, bez obzira slušali inače indie, jazz, klasiku ili rock. Volio bih da ovaj album bude primjer da se glazba, u ovom slučaju jazz, može svidjeti raznim ljudima. Sve je to posljedica, ponavljam. Ne radim glazbu da bih podilazio nekome, jer to ne bi bila umjetnost, ali mi je drago da postoji taj neki aspekt koji ljudima odgovara“, poručuje za kraj intervjua Filip Pavić.

Na albumu „Labyrinth Songs“ osim Filipa i spomenutog Matije Dedića, svirali su i Mario Bočić, Zvonimir Šestak i Borko Rupena. Album će ovi sjajni glazbenici predstaviti uživo u Tvornici kulture ovoga četvrtka, 6. listopada i to u sklopu festivala JazzHR.

Naslovna fotografija: Denis Butorac