Već iskusna glumica, a i novopočena redateljica, Olivia Wilde ovoga puta, bez obzira na sav publicitet i ljubavno-ljubomorne zavrzlame na setu i izvan njega, nije previše uspjela u naumu da film “Ne brini, draga” doživimo kao barem dobar film. Film smo gledali u Cinestaru, odnosno Kaptol Boutique Cinema.
Njezin pristup u snimanju filma je drugačiji, barem to ona tvrdi, ali ni to nije pomoglo Oliviji Wilde, jednoj od glumica i redateljici filma “Ne brini, draga”, da dobije dobre kritike. Nećemo o ljubomori i ljubavi, kao i raznim zavrzlamama izvan filmskog platna. O tome čitajte u nekom žutom tisku. Dakle, njezin novi redateljski podvig odvodi nas u na prvu savršen svijet, a u konačnici monoton, nerealan i nepošten svijet, gdje se sve temelji na obiteljskom životu i odnosu muškarca i žene, a da pri tome muškarci rade i zarađuju za obitelj, dok je ženama mjesto u kuhinji. Glavne uloge tumače Florence Pugh (Alice) i Harry Styles (Jack), a upravo su oni kao mladi bračni par u fokusu cijelog filma. Odmah moram reći i žao mi je što ću spoilati, ali ako ste gledali filmove kao što su “Trumanov show” ili “Pleasantville”, a da pri tome imaju i određene značajke filmova M. Night Shyamalana, onda će vam kao i meni “Ne brini, draga” biti samo lošija verzija tih filmova. Previše je sličnosti da bi mogli ovaj film smatrati nekim zanimljivim uratkom. Čak ni stavljanje Harryja Stylesa, trenutno najpopularnije pop zvijezde na planetu, na filmski set nije pomoglo u popularnosti ovog filma. Jer, iskretno, više se pričalo o onome što se događa izvan filma i u privatnim životima Harryja i Olivije, te njezinom feminističkom ili anti-feminističkom pristupu, nego što se priča o samom uratku. I to je zapravo najveći problem svega. Kada film doista pogledate shvatit ćete da osim glazbe i sjajno prikazanog nestvarnog svijeta, nema ništa posebno za reći o njemu. Čak je i Harry bio bolji u “Dunkirku” kad je šutio, nego u ovom filmu. Florence Pugh je bila i više nego solidna, a Olivia Wilde bolja glumica nego redateljica. Ni Chris Pine (glumi Franka, glavnog vođe virtualnog svijeta) nije pomogao filmu. Pa čak ni scene seksa, odnosno zadovoljavanja. Očito su se svi putrudili biti umjetni jer je riječ o umjetnom svijetu, a manje se posvetili svom talentu. Ako ga uopće imaju.
Sukus teme cijelog filma jest da Harry, odnosno Jack, živi u svijetu u kojem nije zadovoljan, od ljubavi, preko odnosa s voljenom osobom, do činjenice da mu ništa ne ide od ruke i nema nekoga tko će se “na pravi način” brinuti o njemu. U konačnici, riječ je o tipičnom ljenivcu koji je odustao od vlastitog života umjesto da se trgne iz sna i počne se boriti za sebe i svoju okolinu. Umjesto toga, tone u san, odnosno pomoć potražuje u modernoj tehnologiji koja je spremna na najlakši mogući način riješiti sve probleme te odvesti osobu ili osobe u virtualni svijet koji je identičan kao ovaj realan, osim što se u njemu živi savršeno. Ili savršeno po muškom načinu razmišljanja. No, postavlja se pitanje, kao što kaže plakat filma, jeste li spremni živjeti život kakav “zaslužujete”? S vremenom Florence, odnosno Alice, shvaća da se nešto čudno događa, odnosno da nije sve onako kako se čini da jest, od susjede koja se pokušava ubiti, preko čudnog ponašanja svojeg supruga Jacka i posla kojim se bavi, do činjenice da živi svaki dan u malom gradiću i da izvan njega ne postoji civilizacije. A zapravo se izvan grada nalazi stvarni svijet, onakav kakav poznajemo. Potrebno je samo trgnuti se iz vječnog sna.
Loš izbor glumaca, već viđena i izblajhana tema, odveli su ovaj film u zaborav čim je izašao. Vizura savršenog svijeta (po uzoru na Woody Allenov svijet) uz glazbu jedini je plus filma. Glazbu potpisuje iskusni John Powell (“Čovjek bez lica”, “Shrek”, “Bourneov identitet”, “Dobar posao u Italiji”, “Bourneova nadmoć”, “Jason Bourne”…). No, ako baš nemate što pogledati u kinu, svejedno nemojte odabrati ovaj film. Nije vrijedan potrošenog vremena.