Kad je 29. kolovoza ove godine Taylor Swift na pozornici MTV Video Music Awardsa primila nagradu za najbolji video uradak – riječ je, dakako, o kratkom igranom filmu koji prati njezin hit “All Too Well (Taylor’s Version)” – i usput iskoristila priliku da najavi izlazak novog albuma, činilo se kao da je cijeli svijet pao u trans. Okej, ili barem cjelokupna živuća populacija djevojaka u dobi od 5 do 35 godina.
Naravno, to ne čudi kad uzmemo u obzir da je Taylor Swift vjerojatno najpopularnija pop zvijezda današnjice s milijunima prodanih albuma, a ono još važnije, svaki njezin nadolazeći projekt vrlo uspješno nadmašuje prethodni kako kod publike, tako i kod kritike – naravno, o prodaji da ne govorim. Ukratko, od tog 29. kolovoza svaki idući doticaj s aktivnom internetskom vezom neizbježno je uključivao najave albuma, otkrivanje prvih naziva pjesama, recenzije, Tik-Tok plesove i stoga je napokon došao trenutak da zagrebem ispod površine i pokušam (prije svega samoj sebi) odgovoriti na pitanje je li “Midnights” zaista tako dobar ili je samo dobar zahvaljujući kombinaciji dobrog (odličnog) marketinga i vjerne vojske fanova koja Taylor Swift prati od njezinih početaka?
Činjenica da je recenzija ovog albuma bila „na čekanju” mjesec dana od službene objave ponajprije leži u tome što sam “Midnights” htjela recenzirati kako Bog zapovijeda, odnosno slušajući vinilno izdanje, najviše zbog koncentriranog slušanja što često nije slučaj kad glazbu konzumiram(o) na streaming servisima gdje nerijetko ima funkciju pozadinskog šuma. Dakle, strpljen – spašen, moj primjerak je napokon doputovao iz daleke Amerike u moonstone blue varijanti. Prije no što se bacim na detaljniju analizu, moram reći da mi se čini kako moja narudžba zasigurno spada pod iznimku budući da sam naručila samo jednu od četiri moguće boje i varijante vinila – da, dobro ste pročitali – četiri (plus ekskluzivni lavander vinil koji se može kupiti samo u Target shopu). I ne samo vinil, CD verzija “Midnights” također dolazi u četiri boje, svaka s različitim fotografijama i popratnim sadržajima što je iznimno razveselilo fanove i kolekcionare, a ponajviše, sigurna sam, samu Taylor budući da je ovim potezom lagano osigurala da joj se prodaja albuma doslovno učetverostruči kod spomenutih skupina slušatelja. Well played Taylor, well played!
Ne morate biti veliki fan kako biste primijetili da se kroz čitavu karijeru Taylor Swift itekako voli poigravati glazbenim (pod)žanrovima, što mi je oduvijek interesantno ne samo kod nje, već i kod drugih glazbenika koji hrabro odstupaju od onoga na što je njihova publika navikla. Ipak, postoji razlika između hrabrog odstupanja i recikliranja provjerenih formula koje prolaze – tako u uvodnoj pjesmi “Lavander Haze” i uz pomalo (priznajem) zarazne stihove “I’d be damned if I do give a damn what people say” već vidim u kojem nas smjeru ovaj album vodi – i da citiram samu Taylor – “I think I’ve seen this film before, and I didn’t like the ending“.
Mala digresija – nakon što je 2020. objavila “Folklore” i “Evermore”, dva albuma koji su u cjelosti prožeti sjetnim (i sjajnim!) tekstovima, akustičnim aranžmanima i suradnjama s Bon Iverom i The Nationalom, bilo je jasno da je Swift (osim što je golema pop zvijezda) zaista vrhunska kantautorica kojoj odlično leži ovakav tip glazbe. Dodatno, objavivši ove albume samo godinu poslije “Lovera” (2019.), ni po čemu posebnog ziheraškog pop uratka, moram priznati da mi je bilo zanimljivo poslušati ju u jednoj sasvim drugačijoj varijanti, daleko od onoga na što je šira javnost navikla.
Sve ovo pišem jer se nikako ne mogu oteti dojmu da je uz već spomenutu “Lavander Haze” ili pak “Vigilante Shit” ovaj posljednji album direktna kopija (ili nastavak, ako baš hoćete) provjereno uspješne formule s albuma “Reputation” iz 2017. Dva su razloga zbog kojih je “Reputation” tada proizveo značajan uspjeh – prvo, Swift se gotovo tri godine prije objave albuma u potpunosti povukla iz fokusa javnosti. Drugo, “Reputation” je ujedno predstavio kraj suradnje s dotadašnjim izdavačem Big Machine Records i zloglasnim Scooterom Braunom, stoga je objavljivanjem tog albuma Taylor Swift i službeno ušla u eru “zločeste djevojke” pokazavši srednji prst svima koji su ju povrijedili, osim što se ovog puta više nije ograničavala “samo” na nesretne ljubavi i bivše propale veze u tekstovima svojih pjesama.
U tom smislu, “Midnights” je prožet srodnom tematikom a uz to je vrlo dobro zaokružen kao cjelina –Swift se ovdje još jednom pokazala kao odličan pripovjedač kod onog dijela publike koji se poistovjećuje s njezinim tekstovima – uzmimo za primjer aktualni singl “Anti-Hero” – “It’s me, hi, I’m the problem, it’s me“. Realno, tko od nas bar jednom nije pomislio da je problem upravo u nama samima? S druge strane, slušajući “Maroon” ili “Bejewled” gotovo mogu vizualizirati pjesme u glavi zahvaljujući detaljima koji su prisutni u tekstovima. “Midnights” tako skriva ponešto za svakoga – pa ako i niste niti prosječni slušatelj opusa Taylor Swift, barem će vam “Karma” biti zabavna i sjetit ćete se nekog davnog neprijatelja dok pjevušite refren i “Karma’s a relaxing tought, aren’t you envious that for you it’s not” dok zamišljate da neprijatelj gori u paklu.
Za razliku od jakih tekstova, nažalost, glazba i aranžmani na ovom albumu nisu ništa kvalitetniji od prosječnog arsenala modernog dreamy-popa današnjice uz eksplicitno poigravanje s electro synth momentima (“Mastermind”, “Midnight Rain”). Ne radi se ovdje samo o (ne)kvaliteti, nego i o pukoj predvidljivosti, bez imalo uzbudljivih elemenata uz ranije spomenuto recikliranje pa će tako ponešto upućeniji slušatelji nekoliko dana od objave albuma promptno skrenuti pažnju na nevjerojatne sličnosti s prethodnim materijalima posebice s već spomenutog “Reputationa”. Kao da to nije dovoljno, Taylor na ovom albumu u glazbenom smislu nije “spasila” niti suradnja s Lanom Del Rey, što je neobično kad uzmemo u obzir da bi se njihove poetike i stil mogle dobro slagati zajedno. Usprkos tome, u beznačajnoj i dosadnjikavoj “Snow On the Beach” od Lane nismo dobili ni L, a pjesma s razlogom pripada u sferu onih slabijih s albuma.
Ako “Midnights” promotrimo iz ugla klasične pop muzike kojoj je glavna svrha da bude pozadinski šum na nekoj radijskoj postaji dok u rush houru gledamo kako se već četvrti put pali crveno svijetlo na semaforu – ovaj album je ispunio svrhu. Isto tako, ako promatramo one kojima je “Midnights” primarno namijenjen – a to su fanovi koji cijeli život odrastaju zajedno s Taylor Swift (i koji će realno “progutati” štogod im Taylor servirala), složit ćemo se kako je i za njih ovaj album pun pogodak. Ipak, je li to dovoljno dobro opravdanje za prosječne glazbene aranžmane u kombinaciji sa već standardno kvalitetnim tekstovima? Ako pogledamo brojke (a brojke su najvažnije, i Taylor to jako dobro zna) – čini se kako jest – u prilog tome samo ide i činjenica da je uz vrhunski marketing čitav hype oko Taylor Swift jači nego ikada prije, pa su za nadolazeću turneju koja promovira ovaj album već prodani milijuni ulaznica što i dalje ne zadovoljava trenutačnu potražnju. Pitanje je samo koliko je hype doista opravdan, a koliko je nusprodukt kvazi-elitizma i želje da se pohvalimo našim followerima kako smo jedni od “rijetkih” koji su imali priliku poslušati Taylor Swift uživo. Kod idućeg albuma od Taylor ipak očekujemo malo više.