Slavom i Zlatnom Palmom ovjenčan film švedskoga redatelja, miljenika kritike ali i publike jedan je od filmova godine.
Ruben Östlund svojim odličnim i, dodao bih, vrlo duhovitim radovima pokazuje da je i u današnje vrijeme komercijalizacije i podilaženja publici, moguće praviti filmove koji će svojom žestinom, beskompromisnošću ali i jasnoćom doprijeti do publike. A zadovoljni će biti i struka, odnosno kritičari. U posljednje vrijeme snimaju se djela koja, s više ili manje uspjeha, progovaraju o sadašnjem trenutku čovjeka i ljudskoga roda, odnosno neljudskih odnosa kojima smo okruženi i, rekao bih, poraženi. Da, poražavajuće su (sad već) godine u kojima je moguće da su vodeći ljudi, lideri ili pak oni kojima se utječemo, isprazni budalaši, rain makeri (i opinion makeri), lažni proroci i notorni varalice. No, kako to efektno ili jasno prikazati u sedmoj umjetnosti, a da ne prijeđe u manirizam, karikaturu i površnost ili ostane na razini zezancije i grebanja po površini, u dvije riječi površnoga ismijavanja? Ima redatelja i pisaca (scenarista) koji to čine bolje od drugih. Na um mi pada korejski majstor Bong Joon-ho (i ne samo s “Okjom” i “Parazitom”), dobitnik priznanja u Cannesu ali i Akademijinog kipića. Beskompromisno ali i iznimno duhovito seciranje društvenih odnosa i prikaz „novoga“ čovjeka koji je sve samo ne dobar; on je oportunist, daleko od savršenog ideala osobe za koju smo se nadali da će biti bolja, pristojnija i što sve ne u godinama koje sada preživljavamo.
Švedski pandan korejskoga “Smješka” jest Ruben Östlund. I dok se hype stvorio oko dobrog (ali samo dobroga) “Don’t Look Up” Adama McKaya više se pozornosti trebalo posvetiti “Trokutu tuge”. Već je svojim ranijim radovima, “Force Majeure” i “Square” skrenuo pogled kritike, ali i publike, na sebe, a reputaciju je zacementirao trećim kutom ovoga sedmoumjetničkoga trokuta. “Trokut tuge” priča priču o tome kako sve ono što vrijedi u svijetu oko nas, dakle novac, vlast, moć i slične stvari padaju u vodu kad završiš u svijetu koji je sav okružen vodom, oceanom. Otok na kojemu vrijede neka sasvim druga pravila i na kojemu su tražene neke druge vještine i znanja. Do trenutka kad kreće taj dio filma pratimo likove koji su na svoj način zanimljivi i koji u međusobnim razgovorima i odnosima otkrivaju ili, bolje rečeno, razotkrivaju trenutak današnjega čovjeka 21. stoljeća. Svi su više ili još više dojmljivi, a posebno interpretacije glumaca koji ih igraju, od Woodyja Harelsona preko Kiće Burića i mladih i talentiranih Harrisa Dickinsona i Charlbi Dean Kriek, nažalost rano preminule južnoafričke zvjezdice. Posebno je dojmljiva gluma Dolly De Leon kao nove „šefice“ grupe koja je završila na, kasnije će se ispostaviti ne tako, pustom otoku.
Ne samo briljantni dijalozi nego i postupci koji ogoljuju likove i tijela koji su još nedavno vladali situacijom i znali svoje mjesto u hijerarhiji, prikazani su izvrsno. Östlund je prije svega pisac, a tek onda redatelj što ne umanjuje vrijednost ovoga iznimnoga djela. Slušajući glazbeni score na um mi je pao još jedan meni omiljeni filmski pregalac, genijalni Paolo Sorentino. Svaka čast blockbusterima i Amerima ali ipak Europljani i intelektualci (u neironičnom, najboljem smislu tih riječi) umjetničko kolo vode. Bez patroniziranja i new age kukavičjih jaja pokazuju život kakav jest i kakav bi možda mogao biti da smo malo bolji ljudi. Da kao publika naučimo nešto i iz ovih filmova koje snimaju oni koji vide malo dalje, malo dublje i čiji „pogled“ seže u neke visine kamo se trebamo vinuti u ovo prizemno vrijeme.