Ekranizacija romana Erica Marije Remarquea odlično je prikazala sve strahote Velikoga rata stavljajući se uz bok najboljih (anti)ratnih ostvarenja svih vremena.
Gorljivo se čitao Remarqueov roman nekih davnih godina. A još davnijih godina gorio je taj isti roman i druga njegova djela na lomači koju je zapalio totalitarni nacistički režim potpirujući vatru i u srcima velikoga njemačkoga naroda. No, niti puno manji narodi nisu bili ni ostali imuni na raspirivanje niskih strasti od kojih visoki plameni jezici znaju suknuti u nebo i sa sobom izgorjeti „sve živo i neživo“. I za sobom ostaviti spaljenu zemlju i rastrgane živote i sudbine koje opet, nekad kasnije mogu poslužiti kao nadahnuće nekom novom (anti)ratnom romanu. I tako opet i opet. Iznova. Sjetimo se Krleže i njegova “Hrvatskoga boga Marsa”. I drugih djela koja su pisala o ili najavljivala veliku tragediju. Npr. “Čarobna gora” (ili brijeg) još jednoga velikana, Thomasa Manna. Primjera je još ali ćemo se zadržati na ovima spomenutima. I u filmskom svijetu dosta je radova koji zazivaju razum ili nas tjeraju da razmislimo prije nego krenemo u novu krvavu avanturu. Filmova i o Prvom i o Drugom i o lokalnim ratovima i o Ratovima zvijezda. Jesmo li nešto iz toga, a i prošlosti naučili? Pitanje je, dakako, retoričko.
Vratimo li se, pak, na filmove o Velikom ratu na um mi prvo padaju američka verzija “Na zapadu ništa novo” iz 1930. ali i Kubrick, “Paths of Glory” iz 1957. Uz bok najvećima stoji i ovo „domaće čitanje“ redatelja Edwarda Bergera. Po broju stranica neveliki roman svojom kvalitetom i veličinom naprosto tjera na raskošnu „cinemaskopsku“ fotografiju eksterijera koji su prirodno lijepi ili neprirodno, ratom i ljudskom glupošću oštećeni, nelijepi. Tako je i s ljudima. Od prvog mladenačkog entuzijazma i zanosa do susreta s krvavom svakodnevicom i situacijom koju, u svojoj zaglupljenosti i zaluđenosti, nisu tako zamišljali. I smrtima. Koje nisu s imenom i prezimenom. Jer su već odavno prešli iz slova (imena) u brojke. I to milijunske. Sve to znamo. Ono što ne znamo je hoće li ludilo ikad prestati, hoće li ratovi završiti. Sjećam se da je za ovaj 1. Svjetski rečeno da će to biti onaj koji će okončati sve ostale. Ratove. Ništa od toga.
Vratimo se filmu. Kao što rekoh priroda, velika i nijema, bezglasno promatra kako se umire, kako buka pokušava nadjačati tišinu, kako ta tišina na kraju prekrije sve ove smrti i kako opet život raste iz gnoja i smrada (ne)ljudskoga. Felix Kammerer, Albrecht Schuch i Edin Hasanović kao njemački domobrani na francuskoj fronti, kao topovsko meso i kao ljudi nastoje se probiti kroz povijesne dane i mjesece, a generali, neki mrki i brkati ne žele odustati jer su još veće budale i nastavit će krvavi pir koji je, očigledno, stao samo nakratko da bi se opet rasplesao dvadesetak godina kasnije. I tako dalje. Tu je i sveprisutni Daniel Bruhl. Dobar Nijemac. Kao i još bolji Austrijanac/Nijemac koji ne igra u ovom filmu ali sam ga očekivao, Christoph Waltz. Šalim se. No, moglo se u ovoj produkciji naći mjesta i za njega. Scene intimne drame i one masovne odlično su realizirane, a svaka pohvala ide ne samo redatelju nego i cijeloj ekipi, posebno šminkerima. Zvuk i slika su besprijekorni. Film, kao i onaj od prije koju godinu koji progovara o istoj tragediji (Mendesov 1917.) treba gledati na velikom ekranu. U kinu.