Kasno sam se uključio u vlak zvan ManGroove. Tek od trećeg razreda. S trećim albumom “Sami” i s već osam godina starim uratkom. Ali brzo sam učio. A još brže prihvatio ovaj zvuk koji kreiraju Željka Veverec i njen savršeni partner Toni Starešinić. Rijetko je zamisliti da se neko partnerstvo, pogotovo potpisanim bračnim ugovorom može tako skladno uklopiti.
Zajedno su započeli glazbenu avanturu, rade i odvojene projekte (Chui, Je Veux) koji su uvijek vrhunskih domašaja, teško usporedivi s ostalom glazbom u moderno vrijeme. Njihovo partnerstvo me podsjeća na Airta i Floru, sveprisutne brazilske umjetnike 1970-ih, a kao i kod spomenutih umjetnika jednostavno ne mogu odrediti što je bolje, a da budemo kritičniji, ima li tu nečeg lošeg?
ManGroove se predhodnim izdanjima predstavljao upotrebljavajući blagodati elektroničkih “trikova” koje možemo pripisati dugotrajnom radu u zamračenim studijima punih kablova i bežičnih aparatatura. Ali kako oni stvarno zvuče uživo – reći će svjedoci nihovih nastupa. Ali ako je približno dobro kao ovaj “eksperiment” s Big Bandom HRT-a… ostao sam bez teksta.
Željka Veverec ima snažan, siguran i upečatljiv glas, a kad se podvuče s kvalitetnim tekstom, ostavlja trag koji možda danas (još) nismo niti svjesni. U moru neukusa, ovaj dvojac, kao ledolomac, krši moderna pravila, ali čvrsto se drži temelja kvalitetne glazbe koju su stvarale legende domaće, ali i svjetske glazbe kao što su Arsen i Gabi, Igor Savin, Alfi Kabiljo, a pogotovo Miljenko Prohaska i Boško Petrović.
Big Band Hrvatske radio-televizije, vrlo agilan u posljednje vrijeme u suradnjama s umjetnicima kojima jazz nije primarni izričaj (spomenuo bih nedavno objavljeni izvrsni album sa Darkom Rundekom), efikasno približava zvuk big benda široj publici koja nema baš blagonaklone poglede prema HRT-ovoj emisiji “Vrijeme je za jazz”. Ovakve suradnje su jedno veliko osvježenje za našu domaću scenu.
Album započinje s atmosferičnom numerom “Preludij”. Toni Starešinić je povezan sa svojim instrumentima pupčanom vrpcom, ali kad uleti Željka Veverec, stvara se atmosfera koja svakim tonom otvara portale u nove dimenzije. Možda i najbolja stvar na albumu, bar mi se tako činilo slušanjem na “prvu”, ali svakim novim preslušavanjem albuma nalazim novog favorita. Ne sjećam se kada sam više uživao uz neku ploču koja kombinira prošlost i budućnost. Album ima izuzetnih trenutaka, od atmosferskih pritisaka do poziva na ples u stilu acid jazza koji je itekako nježno njegovao Aquarius Records.
Materijal je već dosta dugo prisutan u digitalnom obliku, popraćen i s video uracima snimanih uživo tijekom realiziranja albuma. A sada, napokon, vrijedno vinilno izdanje. Šteta da zbog ograničenja vinilnog nosača zvuka nedostaju dvije pjesme koje su izašle samo u digitalnom obliku, a koje niti malo ne zaostaju za ostatkom materijala. Iako bi cijenu izdanja podiglo, moglo se kao bonus tiskati singl ploča s ove dvije stvari. Barem za dio eventualnog ograničenog deluxe izdanja.
Ovo je svojevrstan best of ManGroovea i bit ću iskren, ove verzije s Big Bandom zvuče uzbudljivije od (odličnih) originala. Ono što još izdvaja ovaj album (već sad je favorit za album godine), njegova je kompaktnost, prožeta sjajnom produkcijom (Igor Geržina i Toni Starešinić), ali povrh svega, ovo su PJESME u kojima se možete prepoznati. Tekstovi su jednostavno moćni (divno je uživati u hrvatskom jeziku kad je tako dobro složeno), tekstovi koji su predočili sav talent Željke Veverec. Gotovo svaka pjesma je “novi” glazbeni standard. Evergreen, bez rezerve. A zasluge tomu osim Željke i Tonija pripadaju ostalim članovima banda, Leu Beslaču i Silviju Bočiću (bravo dečki). Bilo bi nepošteno ne spomenuti nadahnute aranžmane koje su uradili Luka Žužić, Joe Kaplowitz i Darko Sedak Benčić, te dirigensku palicu Mirona Hausera. Naravno, pljesak svim glazbenicima Jazz orkestru HRT-a. Snažno se čuje kako su svi uživali u stvaranju ovog djela.
Izleti, eksperimentiranja i istraživanja Željke i Tonija u različitim pravcima mimo grupe donijeli su kao rezultat ovo vrhunsko djelo. Ne sjećam se koji sam album toliko puta slušao iznova, i nikako da dosadi. Album ima baš sve, kvalitetu razgranatu u svim pravcima, bez praznog hoda. Čak i pauze između pjesama izazivaju napeto iščekivanje za sljedećim njihovim korakom.
Još da pohvalim odličnu ilustraciju covera koji je izradio Igor Mudronja (Art in Situ), omot koji se sjajno stapa s glazbom. Onaj tko ne zna što je imati ploču na gramofonu i omot u rukama, neka samo proba, a mi stariji, već naviknuti na to, još uvijek doživljavamo neopisivi osjećaj prvog vađenja ploče iz omota i uzimanje njene nevinosti prvim slušanjem. A ova ploča će se vrtjeti mnogo puta.