Prvu polovicu osamdesetih zagrebačke scene obilježila su tri benda, Azra, Haustor i Film. Njihovu ostavštinu ližu i mnoge generacije, a pogotovo oni koji još nisu odlučili ostariti.
U ranom zenitu osamdesetih (točnije 1988.) počeli su se stvarati hibridi koji su imali više ili manje uspjeha. Hibridi su možda ružna riječ, bolje da ih nazovemo superbendovima, a spomenimo neke od njih koji su nas silno zabavljali tih godina: Le Cinema (Max Juričić, Piko Stančić i Marino Pelajić, svi iz Filma), Vještice, daleko najuspješniji (Srđan Sacher – Haustor, Max Juričić – Film, Boris Leiner – Azra), ali tu je i svjedocima vremena vrlo dragi Dee Dee Mellow (Srđan Sacher i Srđan Gulić iz Haustora i Jurij Novoselić iz Filma, no u to doba stalni član Discipline kičme).
U (pre)kratkim stankama od svojih glazbenih obaveza, našli su vremena za još jedan projekt koji je davne 1988. objavljen na kaseti agilnog ljubljanskog izdavača FV založbe. Danas svjedočimo također agilnom izdavaču “Šarenom dućanu” i “Blind Dog Rescords” koji je ovaj uradak objavio na vinilu. Itekako dobrodošlo, iako njihova stvarna ostavština nije adekvatno obuhvaćena ovim snimkom.
Ovo je već i onda bio uradak koji se razlikovao od svega što su članovi benda radili, pa iako ćete na snimku čuti manje ljudi nego što ih je bilo na stageu, ne znači da je ovo loše. Neshvaćeni, zanemareni, zaobiđeni, sigurno. No, kao svjedok njihova rada, pogotovo slušajući Radio 101 koji posjeduju njihove nadahnute demo snimke, ali naznačavam, autorskih radova, radujem se ovom izdanju iako bih baš htio čuti ono najbolje, onoga čega nema na ovom snimku.
Idejni pokretač cijele priče je Jurij Novoselić (danas već dugogodišnji ravnopravan član Psihomodo popa), na svom tadašnjem proputovanju europom vidio je, susreo, čak i svirao s mnoštvom svjetskih glazbenika koji su mu i prije toga bili uzori, poglavito u jazzu. Slučajan susret prijatelja u nekom zamagljenom prostoru rodilo je ovaj nepretenciozni bend koji je na (moju) žalost, trajao prekratko. Ali već se tada moglo zaključiti da nisu za izdavače koje smo mogli prebrojati na prste jedne ruke. Istina, nisu se uopće opterećivali s tim, imali su matične bendove koji su bili daleko uspješniji. Trajali su upravo onoliko koliko je trajala potražanja.
Na ovom snimku (koji mi budi lijepe uspomene), mogu zamjetiti njihovu mladalačku energiju. No, tek nakon ovog izdanja su skrenuli pažnju te su počeli više energije trošiti na vlastite skladbe koje su ostale u mom maglovitom sjećanju. Postoji dosta pjesama koje su svirali uživo, a ne nalaze se na ovom snimku. Stvari koje bi definitivno trebalo svoje, barem digitalno izdanje. A Jura Novoselić te snimke ima. I u tom slučaju se nadam da će se jednog dana naći na vinilu.
I za kraj, ova ploča je na neki način zaokružena priča poznih zagrebačkih osamdesetih, vrijedni zapis jednog razdoblja kada su članovi već spomenutih velikih bendova bili željni “krvi”, vrijeme kada su bili na vrhuncu snage i nisu se savijali pod teretom slave koja ih je pratila tih godina.
Mane i nedostaci cijelog snimka opravdavam tehnici koja je inferiorna današnjoj. Ali autentičnost je tu. Jesam li osobno pljeskao na tom koncertu – ne znam. Ali kao da jesam. Računa li se to Iznadprosječni zapis izgubljenog vremena.