IZVJEŠĆE: Opera Figarov pir iz londonskog Royal Opera Housea – #metoo 18. stoljeća i božanstvene kolorature
29. travnja 2023.
Željko Mirković Miki (192 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Opera Figarov pir iz londonskog Royal Opera Housea – #metoo 18. stoljeća i božanstvene kolorature

Mozartova komična opera oduševila je svojom raskošnom produkcijom i izvedbom gledatelje i štovatelje opere diljem svijeta.

Prije mnogo i mnogo godina droit du seigneur ili ius primae noctis bila je uobičajena stvar koju su onda iskorištavali mnogi vlastelini ili gazde, uživajući u hijerarhijskoj poziciji i vremenu koji su to dopuštali. To “pravo” pokušava iskoristiti i grof Almaviva koji je bacio oko na služavku svoje žene sa svoga imanja blizu Seville, Susannu. Tako počinje priča koju je izvorno napisao Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais, svestrani Francuz koji se, osim pisanjem, bavio i glazbom, pronalazaštvom, a bio je, između ostaloga, i diplomat. Prema njegovu svjetski poznatome djelu libreto je napisao Lorenzo Da Ponte, a glazbu za operu u četiri čina skladao Wolfgang Amadeus Mozart. Premijera je bila izvedena baš 1. svibnja 1786. u Beču. Vrlo složeno komad i slojevita konstrukcija prikazuje ne samo komiku cijele situacije koja je, s druge strane, vrlo ozbiljna nego je i kritika tadašnjega društva, a ne smije se zanemariti niti jaka feministička potka. Naime, žene, a pri tome mislimo i na Susannu i na groficu, su najpametnije u kolopletu likova koji sudjeluju u trakavici o (ne)vjernosti ali i oprostu naglašenom u samom happy endu. Dakle, grof “šara” okolo ali kad mu za oko zapne mlada služavka uviđa da po komadić zadovoljstva ne mora ići daleko već da je ono tu u njegovom “kokošinjcu”. “Nećeš razbojniče!”, veli na taj njegov pokušaj glavni lik, također sluga, Figaro, jer on voli Susannu i želi je uzeti. Pardon, oženiti. Paž Cherubino, pak, zaljubljen je u groficu, a spletkare i drugi.

Rasplesti ovo klupko teško je pa zato sama opera i traje malo dulje. Pjeva se na talijanskom jeziku, a i laiku je jasno da tekst vrvi briljantnim dosjetkama (titlovi su bili na engleskom) i kvantitativno (ali i kvalitativno) je pozamašan. Pristup je gotovo logoreičan. Barem u pojedinim dijelovima. Glazba razigrana. Posebno su uspješne solo arije grofičina i Susannina. Lijepe, ljubavne. Valja istaknuti i forte (koji prelaze u) piano (ne brkati s istoimenim prainstrumentom) dijelove o kojima su u ugodnom (edukativnom) razgovoru u stanci izvijestili Pappano i redatelj predstave David McVicar približavajući široj publici ideju i realizaciju besmrtnoga opernoga komada. Figara pjeva Riccardo Fassi, a Susannu Giulia Semenzato, Davide Luciano je grof Almaviva dok se posebno publici svidjela (dobila je i najveći pljesak, čini mi se) Federica Lombardi kao grofica. Dirigent je legendarni Sir Antonio Pappano koji je u premijernom prikazu ove nove produkcije Figara sudjelovao prije više od petnaest godina. Duboko razumijevanje teksta i podteksta, a osobito Mozartove melodične i uhuugodne, u isto vrijeme genijalne glazbe i prenošenje na izvođače i na slušače i gledatelje uvijek doseže visoku razinu. Kao uostalom i produkcija. Vrlo visoki repertoarni i izvedbeni zadaci koji su postavljeni pred umjetnike rezultirali su, kao i obično, ocjenom odličan. No, tako je uvijek, a bit će i 24. svibnja kad je na repertoaru ROH-a (i Cinestara, naravno) balet Trnoružica (ili Uspavana ljepotica, kako hoćete). Sljedeći susret s operom je u lipnju kad ćemo uživati u Trubaduru Giuseppea Verdija.

Foto: Mark Douet (Royal Opera House)