Incubus je bend koji je svoju popularnost stekao još devedesetih godina, pogotovo koncem kada izlazi album “Make Yourself”, a njihova karijera onda kreće još većom uzlaznom putanjom. Više od 23 milijuna prodanih ploča diljem svijeta sve govori.
Upravo me njihova enormna popularnost ponukala da odem na koncert, bez obzira što nisu bili moj tinejdžerski bend (devedesetih) i što ih nisam nešto slušao. Jednostavno nisu bili dio mojih playlista u glavi, ali i tadašnjih glazbenih usmjerenja. I kako kaže naslov, odem bez očekivanja, a dobijem neočekivano. Iako nije dobro počelo. Na pozornicu je kao predizvođač stala Leelani, simpatična djevojka koja je glazbeno u nekom čudnom formatu koji je ispunjen noiseom, tvrdim beatovima, prosječnom sviranju gitare i ispodprosječnom pjevanju. Ovaj glazbeni kaos, da se tako izrazim, nije bio obećavajući.
Mrak još nije skroz pao, a na pozornicu je stao Incubus i odradio takvu gažu, bez ijedne sviračke i tehničke greške, glazbeno i zvukovno briljantnu, da je svaki posjetitelj koji je bio na Šalati u petak, 9. lipnja, otišao itekako zadovoljan kući. I više nego zadovoljan. Pjevač Brandon Boyd prošao je sve vokalne izazove te i nakon 20 i nešto godina zvuči jednako dobro. A složit će se možda ženski dio publike, jednako je i izgledom atraktivan. Set lista je bila ispunjena njihovim nezaboravnim hitovima naslanjajući se ponajviše upravo na gore spomenuti hit album “Make Yourself” i njegovog nasljednika “Morning View” iz 2001. godine. Alt rock/metal rock Amerikanci već od samog početka imaju publiku na svojoj strani, zapravo čim je počela pjesma “Privilege” koja je bila druga na setlisti. “Just a Phase”, “Nice to Know You”, “The Warmth”, “Echo” i druge s ova dva albuma samo su to potvrdile. Setlista je doslovno bila best of njihove karijere. I oni nešto sporiji trenuci, a i oni najžešći bili su popraćeni ovacijama publike, da ne govorim o sing-alongu koji se često znao dogoditi. I zapravo gig nije nešto dugo trajao, tipična priča američkih bendova, čast izuzecima. Čak su i skratili dogovorenu set listu za jednu pjesmu. Imali su i jednu obradu i to pjesme “Come Together” Beatlesa, a slatki su bili i snippeti koje su lijepo stopili sa svojim pjesmama – na “Are You In?” smo mogli čuti i “Riders on the Storm” Doorsa, a na “Wish You Were Here” nadoštukali su “Wish You Were Here” Pink Floyda što je bio dosta dobar moment. Ovo je označilo i kraj službenog dijela koncerta tijekom kojeg su izveli i još neke uspješnice poput “Dig” i “Anna Molly”. Na bisu nas je dočekao vjerojatno najveći hit “Drive”.
Osim Brandonovog vokala, moram pohvaliti razglas, light, ali i ritam sekciju koja je fino šetala našim iznutricama – moj naklon za Joséa Pasillasa i Nicole Row (koja je zamijenila standardnog člana Bena Kenneya koji se oporavlja od tumora na mozgu). Nicole je inače surađivala sa zvijezdama kao što su Myley Cyrus i Dua Lipa, a nakon što se raspao Panic! at the Disco preuzela je ulogu zamjenskog basista Incubusa. I ovo je bio odličan potez.
I ovo je jedan od razloga zašto treba ići na koncerte bendova koje možda toliko ne poznajete ili nisu bili preveliki dio vašeg života. Incubus – sjedi, pet!
Foto: Vedran Levi
[envira-gallery id=”76457″]