Nikad nije kasno nešto naučiti. Za to su dokazi “vječni studenti”, koji svoje diplome redaju kao šeik svoje skupocjene automobile. Ne treba, ali godi…
Moje formativne godine spadaju u kategoriju simplicirane stvarnosti. Tada je bilo tek nekoliko glazbenih stilova (i adekvatnih modnih dodataka), pa se nije bilo teško opredijeliti kojoj skupini pripadate. Možda više tada nego danas, antagonizam među pripadnicima raznih subkultura je bio veći. Nije rijetkost da sam dobio batina što sam imao dugu kosu. Bilo ti od milicije ili pripadnika drugih skupina. Takav čin odrastanja ostavlja tragove, neke duboke, a neke koji će tek izaći na vidjelo desetljećima kasnije. Biti dio neke underground skupine je bila moja isklučiva želja, jednostavno iz razloga što su mi tada ponuđene opcije bile itekako sužene.
Iako sam tih ranih osamdesetih bio punker tek tri mjeseca (nakon fascinacije friško uginulog Bona Scotta, frontmena AC/DC-ja, a nakon toga također pokojnih Sex Pistolsa), ulazim u vode novog vala, a ujedno u područje istraživanja. Ta fascinacija me nikad nije napustila, iako sam prečesti svjedok čak i mnogo mlađih od mene, da ostaju u području “sigurne zone”, nespremni da se suoče s neminovnim promjenama (kako je tih osamdesetih rekao moj starovječni ujak, dijete šezdesetih: … sve ovo danas je sranje, samo je Dire Sraits zakon…”).
Uz ovakav debeli namaz elaboracije moje povijesti odrastanja dolazimo do onoga bitnog. Kako rekoh, istraživanja nikad dosta, i uz pomoć dosta mlađih entuzijasta izdavačke kuće PDV Records dolazim u posjed jedne od najboljih ploča današnjice. Underground s debelim mudima, ako se tako mogu slobodno izraziti. Nema nikakve mogućnosti da nabrajam ideologe ovog djela, to svi rade, a kako uopće izdvojiti nekoga? Svi koji su sudjelovali na ovoj ploči, od autora i glazbenika do producenata i izdavača, treba polizati (ili bar skinuti kapu) neku stvar. Ovo je djelo vladara svoga prostora, bez kompromisa, bez samozatajnosti, djelo koje će tek možda za koju godinu imati pravu vrijednost. Osobno bih volio da je to odmah.
Ponekad pomislim da ne tražim “ja” glazbu, već da ona pronalazi mene. Strast kojom barata ovaj bend je fascinantan. Da sad velim, volim i disco, i tu mogu pronaći neki rijedak sastojak, no ovo je priča koja nadilazi moje tekstualne mogućnosti. Znakovito je i to što za ovaj bend nisam čuo prije, nisam niti malo upućen u njihovo ranije djelovanje, pa je fascinacija još veća. Pogotovo kad se radi o instrumentalnoj glazbi. Izrazito me teško oduševiti s glazbom koja nema vokala. Ovdje ga odista ne treba.
Bend itekako vlada svojim područjem, a ono nije samo “nasilno”, iako ima tu mnogo takvih elementa. Čak i najtiši, najopušteniji dijelovi zvuče “brutalno”, a da nije u pitanju buka. Zamislite da se vozite nabrijanim automobilom kroz ruralno područje. Negdje su pitoreskne kuće, a negdje ratom razorena staništa. negdje ti trokira auto, a negdje možeš raspizdit’ do daske. Takav je ovaj album. Neće na top liste, ali koga briga.
Ako imalo ima istine u ovome što pišem, ovaj bend će još dugo raditi iznenađenja, ali i ako ne, napravili su jedan antologijski album, bez ijedne izgovorene riječi.
P.S. Zašto u tekstu psujem??? Sumpora mu, ova ploča se ne može opisati drugačije. Još sam bio kulturan. I da, omot genijalan, kao i album.