Vesprim, iako grad sa šezdesetak tisuća stanovnika, svake godine ugošćuje velika svjetska glazbena imena, a Paolo Nutini, zlatni dečko generacije milenijalaca, samo je jedan u nizu, ali itekako poseban.
15. 7. u Vesprimu je nastupila Joss Stone, 16. 7. Norah Jones, sve u sklopu VeszprémFesta, a dan kasnije, 17. 7. stigao je šarmantni Škot talijanskih korijena, Paolo Nutini. Nevjerojatni je to talent koji je u prošloj godini objavio vjerojatno jedan od najboljih albuma, ili da možda intrigantnije kažem – ponajbolji album godine o kojemu nitko ne piše, barem ne u Hrvatskoj i regiji. “Last Night in the Bittersweet” je prvoklasni album ispunjen hitoidnim pjesmama koje netko ne bi nakupio na više albuma. Nešto poput “Thrillera” Michaela Jacksona, “The Dark Side of the Moon” Pink Floyda ili “The Doors” The Doorsa. U smislu hitoidnosti, kažem, koju bi ovaj album itekako trebao imati. Jer nema slabih strana, nema trenutka koji će vam biti dosadan, a bome nema niti trenutka na koji se nećete naježiti ili možda pustiti suzu. Kod Paola Nutinija osjetim i kraj šezdesetih i početak sedamdesetih kada su vladala dva od tri spomenuta albuma. Čuje se i onaj poznati zvuk Hammonda, progresivnost i psihodelija kakvu su imali bendovi iz tog razdoblja, no, čuje se i ona nevjerojatno iskrena emocija, smisao za pisanje tekstova i jednostavnost kakvu recimo vežemo uz The Beatlese. Ima tu i folk glazbe, countryja… Zapravo, Paolo Nutini je nešto što se može definirati kao susret zlatnog i modernog doba glazbe. I osjeti se da piše iz vlastitih iskustava, odnosno da ono što čujemo na njegovom novom albumu i na pozornici dolazi izravno iz njegovog srca. Stoga i ne čudi da je pjesmu “Through the Echoes” jedva započeo. Prvo je stao, otpuhnuo, a onda krenuo. I kao da je netko iščupao naše srce iz tijela, zagrlio ga i pomilovao, a potom vratio nazad.
Koncert je održan u Gyárkertu, kulturnom parku u Vesprimu, gradu koji ove godine ima status Europske prijestolnice kulture zahvaljujući kojem smo imali priliku i čuti Paola Nutinija i to samo za dvadesetak eura. Najjeftiniji strani koncert na kojem sam imao priliku biti. A kvalitetom i emocijama jedan od najboljih na kojima sam prisustvovao. Ispred pozornice maksimalno dvije tisuće ljudi, premalo za ono što će uslijediti. Razglas vrhunski, toliko čist i snažan u isto vrijeme, rasvjeta skromna i spektakularna s disko kuglom iznad Paola i benda. E, da, bend. S velikim B. Neki od članova prate ga od samog početka i upravo oni vode glavnu priču. Kako sam već spomenuo da je Paolo spoj zlatnog i modernog doba glazbe, takva je bila i zvučna slika ovog koncerta. Svirkom nas baca u sedamdesete, dok kroz nju penetrira savršena ritam sekcija koja je omotana žestokim distorziranim gitarama i Hammondom.
Kantautorski raste od albuma do albuma uz svirku dovedenu do savršenstva, ali ne onog preproduciranog, nego onog prljavog, baš poput spomenutih Doorsa. Njegova rašpa koja je nevjerojatno kontrolirana, prirodno čist glas, od visokih falseto tonova do smiraja, naprosto ga mogu smjestiti među i vokalne najjače “igrače” svjetske scene. Ali kako nam koljena klecaju na svaki njegov ton, dok ženski dio publike pada i na svaku izrečenu riječ ovog skromnog mladića samo godinu mlađeg od mene. Šteta što je ta ista publika bila doslovno kazališna. Bile su to one tipične lijene njihalice, izuzev onih koji su očito bili svjesni gdje su bili. A među njima je bila i hrvatska publika. Jer zašto ne “odletiti” u Vesprim udaljen samo tri sata od Zagreba, ako ste jaki na gasu, onda i manje. I to zbog koncerta ponajboljeg kantautora današnjice. I to za pišljivih 26 eura. Bio je na INmusicu u vrijeme kada je “New Shoes” vladala, bio je i na Sziget festivalu u Mađarskoj prije 11 godina. No, ovoga puta s puno kilometara u glazbenim i koncertnim nogama, s puno više iskustva, ali i jednom kantautorskom odvažnosti te u konačnici besprijekornom izvedbom.
Koncert otvara onako kako je i album, psihodeličnom “Afterneath” u kojoj čujemo i uzorak iz filma “True Romance” Quentina Tarantina. Moje tijelo se već na ovom uvodu naježilo od glave do pete što je svakako trajalo i na genijalnoj “Lose It” koja je usijedila i koja je jedan od najboljih trenutaka albuma “Last Night in the Bittersweet”. Prvi put sam je čuo na snimci nastaloj u showu Joolsa Hollanda koju mi je poslao dragi prijatelj uz poruku da obavezno poslušam jer je u pitanju vjerojatno najbolji album 2022. godine. Od tada do danas postao sam jedan od najvećih obožavatelja Paola Nutinija. Jest da je u prošlosti imao hitove poput “New Shoes” ili “Iron Sky”, koje je izveo i na ovom koncertu, ali me novim albumom dobio u potpunosti. Stoga sam se najviše i koncentrirao na nove pjesme. “Acid Eyes” je zarazila publiku, pa su njegove “acid” oči uhvatile i “acid” oči neke dame u publici koja je koketirala s njim na udaljenosti. Dobila je pozornost koju je i htjela. I doista, ovaj skromni i iskreni, nadasve naočit mladić, zarazio je ženski dio publike. Padale su na svaku riječ koju je izgovorio, glasno su mu i odgovarale, a on je sve to dočekao sramežljivim pogledom prema dolje i šarmantnim osmijehom na licu. Spomenuo sam već pjesmu “Through the Echoes” koja mu očito jako puno znači kada ju je izveo s knedlom u grlu. Pjesma govori o pronalasku svjetla u tami, borbi i ustrajnosti da bez obzira na sve poteškoće nastavimo sa svojim životom i uzdignemo se iznad svega. Emotivna je bila i ljubavna pjesma “Everywhere” koja govori o onome trenutku kada ste toliko zaljubljeni u neku osobu da ju često vidite ili osjetite svuda oko sebe. Prati vas na svakom koraku iako zapravo nije blizu vas.
Paolo je imao punu kontrolu nad našim srcem, bilo to solo s gitarom ili s cijelim bendom. Impresivno, bez ikakvih pretjerivanja. S novog albuma izveo je prelijepu emotivnu baladu “Take Me Take Mine”, zatim psihodeličnu “Heart Filled Up”, te zaraznu “Petrified In Love” od koje se nikako ne mogu odvojiti, ne samo zbog drivea, nego i zbog progresivnosti koja na samoj sredini pjesme najavljuje ludi brake s još boljim driveom i riffom zbog kojeg se svakako možete razbacati ispred pozornice. Da niste bili u Vesprimu, naravno, jer ovdje se publika samo njihala. Na samom kraju koncerta izveo je i još jedan biser novog albuma, “Shine A Light”, koji je pretvorio pop rock koncert u pravi disko klub. Šteta što nismo čuli još riffoidnih pjesama poput “Desperation”, “Children of the Stars” i “Radio” koje su po meni također važna jezgra novog albuma. Izvojio bih tu i predivnu “Abigail” u kojoj se skriva i određeni country moment. No, što je tu je. Ne izvodi ih niti na cijeloj rasprodanoj turneji koja se sastoji od festivalskih i solo nastupa. Ili ih izvodi rjeđe.
Zaključak? Čudna atmosfera u Vesprimu, no prekrasan koncertni prostor i na njemu besprijekoran Paolo Nutini sa svojim bendom. Pamtit ću ovaj trenutak dugo i čekati novu turneju i susret s genijalnim Škotom. Jer zašto se ne susresti s nekim tko ti može podariti takve emocije da u istom trenutku na licu možete imati i osmijeh i suze.