RECENZIJA: Zoran Predin: “Počasni krug” – počasni krug trče pobjednici
10. kolovoza 2023.
Zvonko Slišurić (86 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Zoran Predin: “Počasni krug” – počasni krug trče pobjednici

Iako već više od četiri desetljeća Zoran Predin dijeli svoju umjetnost s nama, u njegovom opusu (što s Lačnim Franzom, što samostalno) uvijek će se pronaći neka nova svježina. Tako je i s najnovijim izdanjem, albumom “Počasni krug”, koji je upravo izašao u izdanju Croatia Recordsa, na vinilu.

Iako je Zoran počeo davne 1981. godine, sa svojim matičnim bendom Lačni Franz u svijetu novog vala vremenom se njegov opus kristalizira u jednu, pa recimo, šansonjersku atmosferu zadimljenih varijetea. Već se mogao naslutiti taj put zajedničkim albumom s Arsenom Dedićem, kako sam Zoran veli, svojim uzorom, mentorom, a na kraju i velikim prijateljem. Nakon Arsenova odlaska iz ove dimenzije nastala je velika praznina, a ona bi bila beskonačna da ne postoji Predin.

Najnoviji album snimljen je sa Zagrebačkom filharmonijom 2020-e. Projekt je pripreman pola godine, ali nažalost zbog pandemije odsviran je samo jedan koncert. Ovakvi projekti uglavnom graniče sa znanstvenom fantastikom, no entuzijazam svih aktera izrodio je jedan sajajan i ugodan zvučni zapis za povijest. Presjek njegova opusa je vjerojatno u ovom slučaju – prekratak. Svijet današnjeg Zorana Predina je melankoličan, pomalo tužan i sjetan iako je osoba, koja ogoljava svoj intimni svijet u rime i glazbu, izuzetno duhovita.

Naslov albuma “Počasni krug” na prvu asocira na završetak, kao da autor radi vlastiti hommage da bi se povukao sa scene. Zoran ipak na omotu ploče sugerira da počasni krug trče pobjednici. Da još nije sve rekao, svjedočimo i prethodno objavljenim albumom “Gastarbajter trubadur”, snimljenim nakon ovog koncerta. Koncerta koji je, osim što je sjajno aranžiran, također, odlično snimljen i prezentiran.

Kada je Zoran započeo karijeru s Lačnim Franzom, bio je jedini slovenski autor koji je imao značajan uspjeh na području bivše nam države, a da je pjevao na svom materinjem jeziku. Pjesme su se urezale u kolektivno sjećanje (“Naj mi dihat za ovratnik”, “Praslovan”, “Poljub, ki riše usnice”, ove dvije potonje se nalaze na ovom live albumu). Poslije se prebacuje na hrvatski koji sa svojim slovenskim naglaskom zvuči izuzetno simpatično, poput Nata Kinga Colea kad pjeva na španjolskom.

Svjedoci smo Predinove transformacije novovalnog pionira u šansonjersku ikonu, pa je njegov izbor da stare pjesme uglazbi u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom sjajan odabir. Neki veliki glazbenici (počevši još od šezdesetih), da bi preživjeli, od velikih rockera postaju kafanski pjevači, a tek rijetki uspijevaju svoj svijet zadržati na visokom nivou. Većina glazbenika od prije četrdeset, pedeset godina su nestali i o njima ne znamo ništa, neki su postali snimatelji i producenti (poput bivših sportaša, vaterpolista recimo, koji su nakon aktivne karijere postali treneri), a oni koji su se nastavili baviti glazbom često su postali karikatura samih sebe. Zoran je izbjegao tu zamku jer još i danas “luta gudurama i pustarama naše muzičke scene, kombijem baulja blatnjavim drumovima i svira u zadimljenim seoskim dvoranama…” (uvod Predinove knige “Druga žena u haremu” iz pera Borisa Dežulovića).

Ovaj jednostavan čovjek velika srca još i danas će popiti s malim ljudima, osluškivati otkucaje naivne umjetnosti lokalnih pjesnika, slikara amatera. Vodeći se svojim osjećajem da i najmanji čovjek ima što reći, svoja životna iskustva, makar bila i tužna i sjetna, vrlo jednostavno i spretno pretoči u riječi koje svi možemo osjetiti u dubini svoje duše. Samo malo treba da tu dušu otvorimo prema umjetnosti Zorana Predina, isto kao što on svoju otvara prema nama.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5