IZVJEŠĆE/FOTO: Zadnji dan SHIP festivala – ravno do Tunela!
SHIP, prvo izdanje hrvatskog showcase festivala, održano je u Šibeniku od 14. do 17. rujna na više lokacija. Zadnji dan festivala, u subotu, odnosno sa subote na nedjelju donio je nove zanimljive nastupe.
Trećeg i zadnjeg dana festivala odlučio sam se spustiti s tvrđave dolje u grad, shvativši da možda neću propustiti neko atraktivno ime (izuzev Frana Vasilića) koje je sviralo iznad Šibenika (kasnije sam skužio da ipak jesam, ali što je tu je, ne može se na sve stići), pa sam se kretao na relaciji Kuća umjetnosti Arsen – klub Azimut – Tunel. O nekim zanimljivim panelima više u zasebnim osvrtima, a ovdje više o koncertima i nastupima DJ-a.
Uspio sam stići na Šimuna Matišića u Kuću umjetnosti Arsen što mi je bio prvi koncert večeri. Šteta što je nastupio solo, bez pratećeg benda, ali je jasna ova opcija. Fokus je bio isključivo na vibrafonu, instrumentu koji je postao Šimunov život, što se svakako i osjetilo. Održao je neprekidan nastup koji je trajao nekih tridesetak minuta i doslovno nas hipnotizirao svojom izvedbom. Da je riječ o jednom od najtalentiranijih glazbenika u Hrvatskoj, to je već jasno, ali kada ovako ostanete sami i trebate odraditi zanimljivi koncert, onda je izazov puno veći. Ali uspio je, s puno samouvjerenja, ali i znoja, što je bilo vidljivo nakon nastupa. Ako mislite da je lako udarati po vibrafonu bez prestanka 30 i nešto minuta, isprobajte sami. Napola prazna dvorana, ali na kraju gromoglasan pljesak. U prvom redu je bio i Mrle iz grupe Let 3 koji mu je prišao nakon koncerta i čestitao. Inače, Mrle je bio prisutan na jako velikom broju koncerata, što izrazito respektiram i što je rijetkost vidjeti kod drugih kolega.
IZVJEŠĆE/FOTO: Otvorenje Ship festivala uz atraktivne koncerte, slijede paneli, rasprave, radionice…
Sljedeći nastup nikako nisam mogao propustiti (nakon nesretnog zaobilaženja Gradskih bitangi), a to su Smrdljivi martini, proizvod festivala Superval (o kojem ću se raspisati u zasebnom tekstu o panelima održanima na SHIP festivalu) i jedno od najboljih novih imena na hrvatskoj glazbenoj sceni. Eksplozija njihove, autorske glazbe, prodorni riffovi, tekstovi koji su produkt mladenačkih razmišljanja, punk rock zvuk, ludilo među publikom – sve me podsjetilo na ono što su radili Šarlo akrobata ili Koja i Milan Mladenović zasebno osamdesetih godina. Vjerujte mi na riječ. O ovom bendu se mora sve više pisati, ovaj bend zaslužuje biti iznad jer ovo je naša budućnosti i ovakvu budućnost svi želimo. Nadam se da su ih primijetili predstavnici glazbene industrije i da će se netko pobrinuti za njih. Ako netko od najjačih diskografskih kuća ne potpiše Smrdljive martine i ne bude im omogućio sve ono što treba jednom bendu, bolje da odmah stavlje ključ u bravu, jer nemaju pojma o glazbi, niti o budućnosti glazbe. Bit ću bezobrazan do te mjere i reći, ako im se nitko ne javi i ne bude im pomogao, osobno ću im raditi i PR i booking, ako treba i potpuno besplatno. Pa i osnovati privatni label samo zbog njih. Jer sam do te mjere uvjeren u njih i njihove sposobnosti. Taj osmijeh Mate Škugora i Ane Bajo dok su ih gledali, ta euforija šibenskih klinaca u prvim redovima, taj ponos na licima roditelja – ovo su Partibrejkersi za budućnost, ovo su Šarlo akrobata 21. stoljeća! Bio sam toliko pod dojmom da sam po izlasku iz Azimuta, potpuno znojan, počeo hvatati okolo ljude i govoriti što sam upravo čuo i vidio. Mislim da se oni koji su bili tamo mogu poistovjetiti s ovim mojim euforičnim komentarima.
Na drugom stageu koji se nalazio ispred Azimuta koncert je održao projekt Dunjaluk koji interpretira sevdah u jako zanimljivim aranžmanima, isključivo uz gitaru Luke Čapetića i vokal Dunje Bahtijarević. Njihova nevjerojatna kemija doslovno će vam zarobiti srce dok god ne siđu s pozornice. Možda je ovo bio koncert koji i nije prikladan za ovakav prostor ili možda u ne toliko atraktivno vrijeme, ali je reakcija publike bila sjajna. Čak sam i sam zapjevao. Ipak je to sevdah. Šteta što nastupi ne traju dulje, ali i to mi je jasno kao koncepcija showcase festivala.
Kad ste već tri dana na festivalu po od ujutro do skoro novog jutra, onda želite predahnuti. Bio je to ovaj trenutak nakon Dunjaluka, kada su ŽEN nastupile u Azimutu. Nekako znam od prijašnjih iskustava što očekujem od njih, a to je uvijek sjajan nastup, no jednostavno nekad je tijelu potreban odmor. Dakle, odmor je bio jako dobar, ali ono što je uslijedilo nakon njega vjerojatno najgori nastup SHIP festivala. Ben T. Kadar dolazi iz Mađarske i kažu da je ovaj kantautor na rubu elektroničke pop i R’n’B glazbe s utjecajima hip hopa, lo-fi hip hopa i trapa. Ne, ovo je užas od glazbe s utjecajima smeća. I ne želim trošiti vrijeme, pobjegao sam prije reda dolje u klub da mi se pročiste uši. A dolje u klub je stigao ###. Nojzara samo takva, eksplozija snažnih gitara i pulsirajuće ritam sekcije – kao stvoreno za šutku. Doista impresivan nastup i glazba po mom ćeifu. Možda sam trebao ovaj članak nazvati – od sevdaha do noisea.
I došao je tak trenutak zvani Tunel. Rekli su mi da je taj prostor iskustvo koje moram osjetiti, a takvo što se ne odbija, osim ako su droge u pitanju. A pitao sam se u Tunelu više puta u šali – što se ne drogiram da ovo sve lakše podnesem. (haha) U Tunelu je u tom trenutku nastupala Ana Antonova, u ovom trenutku jedno od najjačih elektroničkih imena u Hrvatskoj, koja je vrtjela sjajan techno, ali osjeti se da na nju utječe više žanrova pa je sve nekako bilo lijepo upakirano. Da se slikovito izrazim, ukrcali smo se u njezin brod i zaplovili njezinim valovima koji su nas odveli u neki paralelan svijet. Energija na vrhuncu, pulsirajuće bas linije su lijepo tresle organe, zvuk je bio sjajno posložen, a atraktivan light atmosferu je još više podigao. A onda je uslijedio tzv. čekićanje koje nam je priuštio RotorMotor iz Slovenije, nakon toga nešto blaži sound uz Brvskog iz Brčkog. No, nitko nije mogao nadmašiti Anu Antonovu koja je rasplesala hrpu publike i privukla čak i strane predstavnike glazbene industrije, od Mađarske do Velike Britanije.
I eto, oporavak od Tunela trajao je do sada, a kada zbrojimo sve ono što se dogodilo tijekom tri dana SHIP festivala možemo reći kako je nadmašio moja i naša očekivanja, privukao je i više publike nego što su prognoze bile. Bio je jako zanimljivi izbor izvođača i edukacije. Oko izvođača nemam što za reći, čak je i raspored bio dosta dobar, pa se moglo štošta toga čuti i vidjeti, bilo je više sjajnih trenutaka nego loših, što je najbolji omjer. Za neke bih htio da su dulje trajali, za neke manje, ali organizatori su tu bili strogi i satnica se morala poštovati. Potpisujem!
Veliki lajk za SHIP festival, ovo je projekt koji svakako treba biti održiv u budućnosti, a nadamo se da će dobiti podršku koju je zaslužio.
Foto: Filip Kovačević, Marko Lopac, Valerio Baranović
