Već danima slušam album pokušavajući pronači prave riječi za ovo remek-djelo. Barem one riječi koje će biti približno dobre zvuku koji Kokan Dimuševski predstavlja na novom albumu u izdanju čak četiri izdavačke kuće, “The Back of Beyond”.
Započeo bih sa suhoparnim informacijama kako je Kokan bivši član makedonskih glazbenih velikaša, grupe Leb i sol. Ovaj bend će (nažalost) uvijek biti u sjeni gitarističkog virtuoza Vlatka Stefanovskog, a malo će ljubitelja toga benda znati imena ostalih članova bez kojih Leb i sol ne bi bio ono što u stvari jest. Najeksluzivniji primjer domaće pop rock fusion jazz scene. Ako je uopće i postojala. Nakon raspada grupe Leb i sol, ne da su se razišli kao osobe, već i kao glazbenici. Svatko od njih je tijekom posljednjih desetljeća stvorio potpuno različita djela, ali da se nisu niti milimetra odmakli od vrhunske kvalitete. Na žalost, opet fokus stvaranja bivših članova ovog benda usmjeren je (neopravdano) samo na Vlatka.
Kokan Dimuševski je ovaj album snimio još prije tri godine, pa kako mi se čini, prošao je ispod radara svih onih gladnih ušiju dobre glazbe. Tako i mene. Srećom da postoje ljudi koji su svojim novcem (čitaj: entuzijazmom) objavili ovaj uradak na vinilu. Te četiri izdavačke kuće (Šareni dućan i Blind Dog Records za Hrvatsku, Constantinus za Srbiju i originalni Corpus Delicti za Makedonije), objavile su po samo 120 primjeraka za svaku zemlju s manjim razlikama u omotu. Ali zato zajedničkom vizijom da se podijeli svijetu ovo nevjerojatno ugodno djelo.
Album je čisti “zen”, instrumentalni “haiku”, album koji budi ugodu, opuštajući je u svim nijansama koju glazba Kokana može ponuditi. Povremeno čujemo najbolje momente Milesa Davisa od “Kind of Blue” do “In a Silent Way”, čujemo tu i Keitha Jarretta, pojavljuje se sjena Erica Satiea, no ipak izvedeno na jednostavan i nadasve originalan način. Ploča za zaljubljene, ali prvenstveno zaljubljene u umjetnost. Čitati dobru knjigu, bilo roman, prozu ili poeziju, sjediti uz pučinu i brojati valove, uživati u zamagljenim vrhovima planina, šetati nepreglednim dijelovima nedirnute prirode, ali i stajati ispod kišobrana pljuskom obojanih noćnih luči velegrada, sve to možete čuti u ovom djelu. Mjesto neodređeno, kao i naslov albuma “The Back of Beyond” (Iza stražnje strane, zvuči malo nespretno, no možda me neki dobar znalac engleskog prosvijetli).
Samo su tri instrumenta zastupljena u songovima (klavir, kontrabas i bubnjevi) koje je sve odsvirao Kokan. Za tako nešto, da bi zvučalo prirodno, potrebni su duboka koncentracija, posvećenost i vizija. Kokan je majstor svih ovih instrumenata, vrhunski vladar svoga prostora. Djelo zvuči poput živog organizma. Autor, vladajući svojom idejom, spretno i majstorski izvlači note iz svojih snova. Otvorena struktura melodije i njena jednostavnost značajno utječe na ovo zvukom obojano platno iako dizajn ploče i autor video uradaka isključivo biraju sive nijanse.
Ovo je jedna od najboljih jazz ploča 21. stoljeća naših prostora, neopterećena beskrajnim demonstracijama tehničkih vještina, dugih virtuoznih solo dionica i bespotrebnog dokazivanja kvalitete. Kokan Dimuševski je savladao gradivo već odavno, a u svom najnovijem uratku, namjerno ili slučajno, svečano oslikava radost muziciranja na jednostavan i neopterećen način. Može ga se slušati i zatvorenih očiju sanjara i otvorenih usta oduševljenog slušatelja.