INTERVJU: Električni orgazam – važno “parče” našeg slobodnog neba već više od 40 godina
31. listopada 2023.
Nikola Knežević (2805 Članci)
Podijeli

INTERVJU: Električni orgazam – važno “parče” našeg slobodnog neba već više od 40 godina

Početkom osamdesetih jedan od najvećih bisera jugoslavenskog novog vala, danas jedan od najdugovječnijih bendova s našeg područja – Električni orgazam je i danas itekako električna i doista orgazmičan, pogotovo na pozornici, mjestu koje je za njih život.

Zagrebačka Tvornica kulture postala je nezaobilazno mjesto za ove kultne rockere. Iz ovog koncertnog prostora odjekuju već godinama “Moje su nebo vezali žicom” identičnom glasnoćom kao i “Igra rokoenrol cela Jugoslavija”. Bend je to koji uspješno na jednom mjestu okuplja ljubitelje rock and rolla s područja cijele Jugoslavije. Osamdesetih su izašli i izvan granica domovine, nastupali su u Poljskoj u vrijeme velike pobune nad tadašnjim sistemom, 32 godine nakon ponovno su bili u Varšavi, a ove godine njihova glazba ponovno je stigla i do Londona. Sve je jasno – jugoslavenski novi val bio je iznimno cijenjen i na zapadu. Prije povratka u Tvornicu kulture razgovarao sam sa Srđanom Gojkovićem Giletom koji je zajedno sa Švabom došao na jedan dan u Zagreb kako bi se družio s obožavateljima i medijima. Da nema ovoga čovjeka, ne bi bilo niti Električnog orgazma, kao niti jednog reizdanja koje je ugledalo svjetlo dana proteklih godina. Entuzijast, borac, bez dlake na jeziku – baš onakav kakav je bio i na početku karijere, ali i kao dio antiratne rock supergrupe Rimtutituki. Uvijek u prvom redu sa šakom visoko podignutom u zrak – kako bi rekla pjesma “Nebo” – “ja svoju sreću nosim sa sobom, ona je parče slobodnog neba”.

Već nekoliko godina zaredom Električni orgazam slavi velike, okrugle obljetnice svojih albuma, a ove godine red je došao na proslavu 40. rođendana albuma “Les Chansones Populaires”, jednog od krucijalnih albuma vaše karijere. Sastoji se od obrada pjesama koje su radili vaši heroji. Da simpatično kažemo, pjesme su to za koje biste voljeli da ste ih vi napisali.

I ovako su pjesme dio naše diskografije, ali nisu autorske. Mi smo imali taj pristup da zaista radimo obrade, odnosno da sve pjesme prilagođavamo sebi. Do te mjere da je recimo “When the Music’s Over” glazbeno gotovo naša pjesma s njihovim tekstom i melodijom pjevanja, čak nije ni cijeli tekst Doorsa, nego samo neki dio. Ili do drastičnih promjena u aranžmanima kao u “Being for the Benefit of Mr. Kite” u odnosu na original. Kao i ranije, kad smo radili “Alabamu” na “Lišću” ili “I’ve Got A Feeling”, išli smo po principu da originalnu pjesmu uzimamo kao predložak, ali je radimo kao da ju je netko iz benda donio.

Zašto je uopće došlo do toga da snimite album s obradama? Ako gledamo jugoslavensku rock scenu ona se u samim počecima sastojala više od obrada nego autorskih pjesama, nekako je ono pravo rock autorstvo krenulo s Grupom 220 pa nadalje, iako se autorska rock glazba, pogotovo instrumentalna, radila i nekoliko godina ranije kada su vladali VIS-ovci.

Glavna inspiracija je album Davida Bowieja, “Pin Ups”. To je jedna od ploča koju smo stvarno voljeli, i Čavke, i Ljuba i ja. Tu je nekako pala ideja da snimimo naš “Pin Ups”. Snimili smo jednu, drugu, pa treću i tako smo došli do repertoara za cijeli album.

40 godina kasnije došlo je vrijeme da taj album ponovno završi na vinilu. Već par albuma je super prošlo na tržištu, vidim da nastavljate i dalje s time. Kako gledate na popularnost ovih albuma u današnje vrijeme?

Zaista sam bio iznenađen da je recimo “Warszawa”bila nekoliko tjedana najprodavaniji album u Hrvatskoj jer je to zapravo prvi legalni bootleg album objavljen u Jugoslaviji. Očigledno da postoji to neko interesiranje, a i većina tih albuma zaista 40 godina nije bila u prodaji. Možda malo manje. Mnogo je generacija došlo poslije toga, čulo priču o albumima ili ih poslušalo na YouTubeu, ali tehnlogija je napredoavala i oni danas zvuče bolje, jer je i sama proizvodnja vinila bolja, materijal je kvalitetniji, čak i mastering koji se radi. Prisutan je taj tehnološki upgrade tako da je ona potencijalno zanimljiva i ljudima koji imaju te ploče iz onog vremena.

Svaki vaš album je uklopljen u neku posebnu priču. Prvo ste bili dio kompilacije “Paket aranžman”, onda ste iste godine objavili sjajan album “Električni orgazam”. zatim je stigao bootleg album “Warszawa ’81”, nakon njega “Lišće prekriva Lisabon” koje zapravo ima rekordan broj kratkih pjesama, a zatim ste objavili i album obrada. I sve to u tri godine. Neki bendovi toliko albuma ne snime tijekom cijele karijere. Veliki broj ljudi zapravo tu “Lišće” ističe možda i kao najbolji album vaše karijere.

Pa da, ima solidan dio fan baze Električnog orgazma kojemu je “Lišće” najbolji dio diskografije, a i meni je to jedna od tri ili četiri najbolje ploče koje smo snimili. To je vrhunac novovalnog perioda Električnog orgazma, ali ujedno i kraj jer sam poslije njega bio potpuno svjestan da nemamo tu više što dodati niti nadmašiti u smislu novog vala. Razmišljao sam gdje ćemo dalje i logično je bilo da se vratimo nekom bazičnom rokenrolu koji smo voljeli prije nastanka Električnog orgazma. Bili smo dosta produktivni u tih prvih desetak godina čak. Nakon ovih što si nabrojao, ’84. godine je objavljen “Kako bubanj kaže”, godinu kasnije nismo imali album, ’86. je bila “Distorzija”, godinu nakon “Braćo i sestre”, a ’88. godine “Letim, sanjam, dišem”.

“Warszawa” je isto tako bila zanimljiva, kako zbog cijele situacije u državi, ali i zbog činjenice da je koncert sniman na kazetofon. Bio je tu i onaj slučaj s bacanjem suzavca pa ponavljaljem pjesme “Konobar”. Kako je to tada izgledalo? Kakvi su uvjeti bili? Vi ste zapravo bili neki glas buntovništva poljske omladine, možda vas nisu razumjeli, ali su vas itekako osjetili.

Sve je to bilo kao neki drugi planet. Nikad nismo putovali u te zemlje tvrdog komunizma koji je tada bio u Poljskoj pod Jaruzelskim. Ljudi su bili ogorčeni, pogotovo naši vršnjaci s kojima smo kontaktirali. To je bilo vrijeme Lecha Wałęse i Solidarnošća, kada je krenula pobuna i kada je nastala opozicija cijelom lošem sistemu. I mi smo uletjeli u tom nekom previranju i specifičnim društveno-političko-socijalnim vremenima. Ideja je bila da sva tri benda s Paket aranžmana dođu u Poljsku, prvo je bio Šarlo arkobata, pa smo nakon mjesec ili dva otišli mi, a nakon nas su trebali Idoli, ali nikada nisu to učinili jer je nastupilo vanredno stanje koje je Jaruzelski uveo da bi spriječio to što su Solidarnošć postajali sve popularniji i glasniji. Cijela ta atmosfera društveno-političkog previranja osjetila se u energiji i publici. Imali smo osjećaj kao da je došao neki engleski, a ne jugoslavenski bend. Iako oni nisu znali niti jednu stvar, ali znali su da smo mi neki punk ili new wave.

Prošle godine obilježena je velika obljetnica “Lišća”, a potom je održan i koncert u Tvornici kulture koji je sniman te objavljen ove godine na Blu-rayu i dvostrukom CD-u. Čak ste svirali neke pjesme koje dugo niste, je li tako?

Da, zadovoljni smo jako, koncert je bio odličan, publika je bila fenomenalna i uživali smo svirati neke pjesme koje nismo svirali jako dugo, pogotovo u ovoj postavi koja je svirački uigranija, za razliku od one koja je snimila taj album. Sve te pjesme s “Lišća” koje su na živom albumu, doživjele su neku nadogradnju na zadanu temu. Mislim da se to čuje i na live albumu. Jako smo zadovoljni kako je sve ispalo, i video snimka na Blu-rayu, kao i audio snimka.

Godinu dana kasnije opet stižete u Tvornicu kulture i opet ćete svirati neke pjesme koje nismo dugo čuli live, zar ne?

To je nešto što očigledno ljude jako zanima i da uživaju u tome, a i mi uživamo. Odjednom imamo neki blok, pored toga što stalno sviramo hitove, s nekim drugim repertoarom koji daje neki novi polet i energiju cijelom koncertu. To ćemo sigurno nastaviti i iduće godine kada će 40 godina slaviti “Kada bubanj kaže”, a i godinu nakon kada “Distorzija” slavi istu obljetnicu.

Tko je od današnje postave svirao na “Šansonama”?

Samo Ljuba i ja. Banana je došao na “Distorziji” kao i Švaba.

Gile i Švaba (Foto: Nikola Knežević)

Novi val ima veliku pozornost i danas, valjda zato što se ništa toliko veliko i briljantno u smislu glazbe nije dogodilo sve do danas. No, možemo reći da ipak Zagreb i Beograd imaju odličnu novu scenu, pogotovo Beograd iz kojeg je i po pitanju novog vala sve krenulo s tadašnjom BAS scenom. Stignete li pratiti situaciju na sceni?

Pa ne baš, pogotovo ne na zagrebačkoj sceni. Ali pošto živim u Beogradu tu i tamo nešto ulovim. Ne znam što bih rekao, svakako da svaka generacija ima neku svoju muziku i da je dobro da i ove nadolazeće generacije imaju neke jake bendove koji su predstavnici svoje generacije. U tom smislu mislim da je to super i da nije sve zamrlo, nego se svakih par godina javljaju bendovi koji privlače pažnju.

Prije nekoliko dana bila je obljetnica albuma “Remain In Light” Talking Headsa koji je jako utjecao na naš novi val. Koliko je taj album bio važan za vas?

Na nas je jako djelovao taj album. Kao i “My Life in the Bush of Ghosts” Briana Ena i Davida Byrnea. Gledao sam Talking Headse ’79. u Londonu i to je bila jedna od bitnijih stavki mojeg preokreta s glazbe koju sam slušao na novi val koji će uslijediti. Možda je i koncert Rutsa u Beogradu ’80. također bio ključan za moj razvoj. Slušao sam skoro ponovno “Remain In Light” i taj album je apsolutno remek-djelo i po meni uvjerljivo najbolji album Talking Headsa. I suradnja s Enom je bila važna, a koji je puno doprinio da taj album bude takav kakav je bio. Bili smo fanovi i Roxy Musica u periodu kada je Eno bio, pa i kasnije, a i solo radova, suradnjom s njemačkim bendovima. Sve smo slušali u to vrijeme.

Znam da volite putovati, navratite li često u London i prisjetite se tih godina kada ste često bili u toj nekadašnjoj prijestolnici rock kulture?

Bio sam sad u četvrtom mjesecu u Londonu kad smo svirali, a prije toga nisam dugo bio. Znaš što, nekako taj London s kraja 70-ih i početka 80-ih više ne postoji, za mene je to bio nekako rock and roll grad. London odavno već nije rock and roll grad. Izgubio je tu neku zanimljivost koju je imao za mene, klinca gladnog informacija, još je to bilo vrijeme prije interneta, prapovijest, neko drugo doba gdje si ti morao ići tamo kako bi se susreo s nekim bendovima i kupio neke ploče. Super je bilo proljetos, svirali smo tamo i bili par dana, vidjeli se s nekim starim prijateljima. Lijepo je opet prošetati Londonom.

Kako je sve ovo krenulo s reizdanjima, možemo onda očekivati i ostatak vaših albuma na pločama?

Pa da, nadam se da ćemo sljedeće godine raditi “Kako bubanj kaže”.

Priča se i o nastavku box seta „Original album Collection“…

I to smo u pregovorima s Croatia Recordsom. Već smo to trebali uraditi prije Covida i već je napravljen dogovor između Croatije i PGP-a, dobili smo te snimke za korištenje, onda je došla pandemija i sve je stalo, ali se nadam da bi to mogli također iduće godine realizirati.

Jedan ste od najdugovječnijih bendova na našim prostorima. Postoji li određeni zamor novog materijala ili se usputno radi na nekim novim pjesmama?

Uvijek imam novih pjesama i nešto sam čak i snimao, vidjet ćemo što će biti i s Magic Bushom, ali u ovom trenutku ne planiramo novi album Orgazma, sigurno ga neće biti sljedeće godine, možda one tamo iza. Još uvijek na razini cijelog benda nismo krenuli raditi na tome. Ja uvijek imam pjesama i kad budemo osjetili neki unutarnji poriv da želimo raditi na novom albumu, onda ćemo ga i snimiti.

—-

Električni orgazam slavi 40 godina albuma obrada “Les Chansones Populaires” u subotu, 4. studenog 2023. godine u Tvornici kulture. Ulaznice po pretprodajnoj cijeni u iznosu od 15 eura potražite u Tvornici kulture, na svim prodajnim mjestima ili online na Entrio.hr. Na dan koncerta za ulaznicu će biti potrebno izdvojiti 18 eura.

Foto: Nikola Knežević