Luxus Lord je bend koji je već dugo godina na sceni, a 2024. godine na CD-u i vinilu objavili su novi studijski album “Imamo vas u vidu…”
Album “Imamo vas u vidu..” Luxus Lord su objavili za Croatia Records, a u zadnjem kvartalu prošle godine stigao je i na vinilu, formatu koji itekako cijeni i pjevač i autor pjesama benda Dalibor Farčić Dale. Upravo je on naš novi +1, a kako kaže, pred njim je jako težak i nezahvalan zadatak – “izdvojiti albume koji su nekako na poseban način utjecali na njegovo formiranje i učinili ga konstantno “gladnim” u potrazi za vlastitim glazbenim bićem”. “Iako bi za ovaj poduhvat zbilja bilo potrebno navesti minimalno 50-ak albuma potrudit ću se ‘vratiti osjećaj koji budi sjećanja’ te pronaći osnovne okidače mojih preobražaja”, kaže Dale koji je za ovu prigodu izdvojio čak 11 albuma.
1. Nirvana – “Nevermind” (1991.)
Od ranog djetinstva roditelji su me upoznavali s glazbom, pohađao sam satove klavira, klarineta, klasične gitare, a kod kuće sam pod tutorstvom starije rodbine imao često prilike slušati Beatlese, Rolling Stonse, Jethro Tull, Deep Purple, Emerson, Lake & Palmer pa sve do Bennyja Goodmana, Milesa Davisa, Louisa Armstronga itd., itd. Sve mi je to ugrubo rečeno čak i išlo na živce te me nije posebno pogađala niti virtuoznost niti ekspresija dotičnih glazbenika što definitivno ne dovodi u pitanje njihovu vrhunsku kvalitetu i vrijednost. To je bila neka njihova priča ili doživljaj, i nitko me nije mogao previše impresionirati niti navući, pa ni na Doorse ni Majke i sl. na što su očekivali da ću se eventualno zakačiti. Gunsi su mi bili ok, čak sam imao i majicu na Axla u šestom osnovne. A onda se ipak dogodio udar groma. Imao sam 12 godina kada sam na malom prijenosnom radiju na baterije kod rodbine slučajno čuo “Smells Like Teen Spirit”. Kad me upucao uvodni Cobainov riff i šljusnuo Grohlov ulet na bubnju u djeliću sekunde sam ugledao čitav novi svemir, želio sam bend, gitaru, koncerte i sve ono sto i dan danas želim sa istom strasti kao i u tom sudbonosnom “Big Bangu” duše koja je počinjala mirisati zajebanim začinima. Danas mi to nije niti najdraži album niti pjesma ali mi je bio input za otvaranje neopisivih glazbenih prostranstva poput Pearl Jama, Melvinsa, Soundgardena, Alice in Chainsa, Screeming Treesa, Mudhoneya, Sonic Youtha, Stone Temple Pilotsa i mnogih drugih velikana. To što je produkcijski napravio Butch Vig (bubnjar Garbagea) na tom albumu je nevjerovatna magija i o tom procesu snimanja postoje sati i sati materijala za istraživati.
2. Metallica – “…And Justice for All” (1988.)
Svaki album ovog najvećeg metal benda u povijesti je poseban. Ali baš ovaj album mogu ili bolje rečeno moram poslušati od samog pocetka do kraja. Je li zbog te posebne “suhe” produkcije, drske dinamike pjesama, bezobrazno stišanog Newsteada na bas gitari… ne znam. I nije me ni briga. Volio sam i volim čitati stripove i taj album je jednostavno morao biti u walkmanu dok sam lutao zarobljen u tom predivnom svijetu. Bile su to bitke, potraga za Excaliburom, marširanje krvi kroz vene, priča od početka do kraja.
3. Biohazard – “Urban Discipline” (1992.)
Ovo je priča koju su mi paralelno prenijeli rođaci iz New Yorka koji su tamo svirali u dosta poznatom bendu “Pilfers”(ska/hc). Ovaj album je bila prekretnica da svoje plesne korake kroz “pogo” dovedem na veći i bolji nivo. Jako mi se svidio na prvo slušanje, a tako sam upoznao i mnoge fenomenalne bendove iz te scene koje i danas slušam s istim guštom: Madball, Life of Agony, Vision of disorder, Dog Eat Dog, Sick of It All, Quicksand, Helmet, Agnostic Front…
4. Prong – “Cleansing” (1994.)
Iako mnogima ovaj bend ne znači previše i nije im jasno o čemu se tu radi, za mene će uvijek zauzimati posebno mjesto. Tommy Victor je genijalac i entuzijast koji je svoju karijeru započeo u CBGB klubu kao tonac, a kasnije svirao s Danzigom, Trentom Reznorom (NIN), Ministryem i mnogim drugima, a Prong i dan-danas prže turnejama kao da nema sutra. Inače, ovaj album je producirao Terry Date (samo treba pogledati koje sve albume potpisuje) što mu daje posebnu dimenziju. Basist je Paul Raven koji je ujedno svirao s Killing Joke, legendarnim pionirima gothic/rock/industriala. Al Jourgensen (Ministry), White Zombie, Static X i drugi su sve njihova “djeca”. To je jedna posebna glazbena estetika koju i dan-danas obožavam zahvaljujući upravo Prongu i ovom albumu. Po definiciji oni su trash metal (što osobno volim) ali ipak samo na prvi pogled jer nisu samo to.
5. Deftones – “Around the Fur” (1997.)
Uzimajući u obzir da sam u to vrijeme već ozbiljno orgijao s glazbom, nu metal mi je davao najbolju kombinaciju nečeg što sam osjećao i kod grungea i HC metal bendova. Ta sinergija s novom dimenzijom energije se dogodila drugom polovicom 9-tih i početkom 2000-ih. Da skratim priču, ovo je albumčina bez premca. Posebno nabrajati bendove iz tog perioda koje obožavam bi trebalo jaaaako puno prostora i vremena. Samo poslušajte “Dai the Flu” s ovog albuma i procijenite ili jeste ili niste taj ili ta frekvencija! Snot, Slipknot, Mudvayne, Korn, Staind, S.O.A.D., Disturbed, Nothingface, Linking Park, P.O.D., Sevendust, Incubus, Chavelle, Godsmack, Limp Bizkit… sve je to dio te priče. Bez filozofije, ovaj album je teški vrh! Bendovi iz tog perioda mi i sada nekako najbolje legnu preko dana. a bogami i noći.
6. Sepultura “Kaos A.D.” (1994.)
U to rano vrijeme kad se ludilo tek počelo kuhati imao sam par pjesama s “Arise” koje sam često nenormalno vrtio i premotavao na kaseti koju mi je tada neka dobra duša poklonila. Nedugo zatim stariju sestru sam ispilio da mi kupi kasetu sa svim pjesmama. Lik koji je na trgu prodavao kasete presnimio joj je na štandu drugi album, tj. ovaj jer je taman izašao i garantirao da ću biti zadovoljan. Prvo sam popizdio jer nisam dobio što sam htio ali kad sam preslušao cijeli album traka je ubrzo nakon toga bila potpuno izlizana. I dan-danas mi je ovo najdraži album braće Cavalera i ekipe, bez obzira što se mnogi s pravom kune na odličan “Roots” koji je bio sljedeći album te prekretnica za sapunicu koja se razvila nastankom Soulflyja i raspadom originalne postave. Kad poslušam “The Hunt” s albuma odma me prebaci u neka slađa vremena.
7. Laufer – “Pustinje” (1994.)
Moram bez imalo žaljenja navesti i ovo hrvatsko umjetničko djelo Damira Urbana i ekipe koji me zbilja oduvijek oduševljavao, a i danas me ugodno iznenađuje svojom glazbom i tekstovima s kojima se igra nevjerovatnom lakoćom. Naravno da je i njegov rad nakon Laufera odličan, ali sad govorim o tim osobnim trigerima unutar prostora/vremenskih petlja mog putovanja. Bilo je puno dobrih bendova 90-ih i kasnije u Hrvatskoj i regiji. Novi val (osim par odličnih izuzetaka) općenito nikad nisam podnosio, a danas ih još manje podnosim. Eto pa da i to kažem. Hej, tata, oprosti mi što izgledam kao pas.
8. Soundgarden – “Down on the Upside” (1996.)
Svaki njihov album je najbolji. Ali ovo je moj najdraži. Vrlo jednostavno. Zašto? Zato! Sjećam se kad su Chrisa Cornella optuživali da se fura na Roberta Planta, zatim da ne može uživo pjevati… Jako su se ljudi trudili da mu pronađu nešto što ne valja kod njega i te njihove glazbe. Cornell se samo smiješio, ostavio neizbrisiv trag i otputovao s ovog jadnog planeta bez velikih oproštaja. Poslušati “Zero Chance” s albuma za početak će biti dovoljno da zamrle sive moždane ćelije malo živnu.
8. Days of the New II – “Green” (1999.)
Ako se Tool može nazivati Pink Floydima 90-ih i nadalje, onda se Travis Meeks po meni slobodno može nazvati Nickom Drakeom 90-ih. Ali samo pod tim uvjetom ako se razumijemo, a mislim da ne. Uglavnom, ovo je album koji predstavlja sve ono najbolje što se ne može napraviti na el. gitarama nego akustičnim, a da bude moćno i iskreno. Vožnja koja me još onda pratila u neke čudne avanture i koja me dan-danas često isprati u nove dane! Sjedi 5!
10. Type O Negative – “Bloody Kisses” (1994.)
Duboka promišljanja u samoći, razni rituali ispijanja najboljeg crnog Dingača uz pucketanje drva i gledanje u vatricu kako se meškolji ispod stopala te pregovaranje s Manituom uvijek je popraćeno ovim remek-djelom ali i “October Rustom”. Između ta dva albuma se ne mogu odlučiti jer su identično utjecali na mene. Volim tako dočekati Božić i Novu godinu. Imao sam ih priliku gledati uživo ali tada nisam niti bio svjestan uopće gdje sam, a mislim da nije ni Pete Steele. I bilo je super. Zašto bi svaki koncert morao biti “profesionalno odrađen”? Ta lutrija kad ideš na koncert i ne znaš hoće li se uopće održati je isto dio igre. U čemu je problem? Zavali se i poslušaj “Wolf Moon” s “October Rusta” i podruži se sa stvorenjima u sebi, vremenom shvatiš da su većinom puno bolja nego ova koja te okružuju.
11. Queens of the Stone Age – “Song for the Deaf” (2002.)
E sad bih tu mogao tek početi s novim poglavljem ali već moram završiti ovaj kratki presjek i uradak. Pričati o Kyussima, Them Crooked Vultures i čitavoj stoner rock bezbrojnoj armiji i kako je sve to povezano bi bilo previše. Ukratko, ovaj album za mene ima jako intimno i odgojno iskustvo, a to je u ovoj priči bitno. Dakle “Hanging Tree” s neprežaljenom legendom Markom Lagenanom na vokalu pa u nastavku “Go With the Flow” i ajmoooooo – do nekog novog prorockdijenja!
Foto: Doringo Photography