Upravo na prijelazi dva desetljeća, osamdesetih i devedesetih, u svijetu je već blijedila gotička scena rođena u njedrima Bauhausa, Siouxsie & the Banshees, a kasnije Christian Death i The Sisters of Mercy.
Cocteau Twins i Dead Can Dance odvajaju rock i postaju veliki uzori mnogih manje poznatih izvođača. Tek je Dead Can Dance preživio sve ove godine. Čak bolji nego ikada, počastili su nas sjajnim nastupom u dvorani Vatroslava Lisinskog na nesvakidašnjem slavlju mistične glazbe.
Baš negdje u to vrijeme, točnije 1990-e, makedonska skupina Lola V. Stain (ime inspirirano romanom Margueritea Durasa) objavljuje prvi album u izdanju Blind Dog Recordsa. Tada smo mogli samo sanjati kako će se takvi bendovi europskog (nama itekako svjetskog) glasa pojaviti u blizini, pa je ovaj album bio kao neka dobrodošla “zamjena”. Tako mi se to bar tada činilo. No, prateći takvu scenu, nemalo sam se iznenadio kako je ovaj album 2018. reizdan u Francuskoj, zemlji koja odavna njeguje ljubav prema etno glazbi, a svojim kolonijalnim osvajanjima donijela je miris nepoznate egzotike, koju danas prelako prihvaćamo preko društvenih mreža. Vidim par slika piramida i kao da sam bio tamo.
Nažalost, iako sam bio u to vrijeme strastveni istraživač, studenske pijanke su odnijele više novca koje sam možda trebao uložiti u ploče. No, moglo se presnimavati na kazete. To piratstvo, koje onda nije tako smatrano, bio je naš prozor u svijet, prije interneta. Nitko se nije zamaro time, a kaseta ovog albuma je ubrzo, kako sam ju presnimio, nestala u nekom od zadimljenih zagrebačkih stanova. Tko zna je li to djelo otuđeno od nekog oduševljenog vlasnika kazetofona (bar se toplo nadam da jest), ili je završila u smeću dan poslije kada su se roditelji vratili kući.
Već potpuno zaboravljeni uradak, ponovno je na vinilu, s originalnim omotom (jer francusko izdanje, iako možda bogatije, ne odaje tu vizuru sjećanja na ovo djelo).
Kao što sam (kao neobrijani klinac) s oduševljenjem slušao crnačku glazbu, punoj suza, čemera i jada, težačkog života, ogoljenog od svake uljepšane Van Goghove boje, a u kojoj se osjeća raskoš života, ma kakav on bio, tako je i Lola V. Stain (uključujući sve Makedonce, od rockera do Cigana) budilo jednu fantaziju. Fantaziju nekog drugog kraja, neke druge priče, toliko egzotične poput Havaja ili Balija. Srećom, u Makedoniji sam bio, osjetio tu strast i gostoprimstvo malih, ali velikih ljudi. Na putu za Bali sam već na prvom semaforu skrenuo u pogrešnom smjeru.
Ovaj zvuk koji nam na čistom tepihu poklanja Lola V. Stain, kao hranu kojem žudi tijelo, budi sjećanja na raspuštene drevne kućice, krv revolucije i patnje, a opet, egzotiku lišenu mračnih emocija. Kad sam već spomenuo Afroamerikance, tako sam se osjećao slušajući makedonsku glazbu, vješto skrivajući ljubomoru na njihov glazbeni talent.
Ovo je ploča za svakog istraživačkog sladokusca. Možemo se pitati, zašto na televiziji svaku neku godinu ponavljaju iste fimove. Izgovor je hvalevrijedan… dolaze nove generacije koji taj film vidjeli nisu. Tako je i s ovom pločom. Vrlo rijetkom. Stoga duboke zahvale svima koji održavaju naša sjećanja i prenose novim generacijama. Šareni dućen je izdavač koji nas vraća u neku zaboravljenu, često nezamjećenu prošlost, s više ili manje uspjeha, ali ovo reizdanje je nešto čemu se mogu diviti i oni koji još i nisu rođeni.