Amorphis je izveo energičan, odličan i profesionalan nastup, ali se ipak dobiva mali dojam odrade posla, kako to na turnejama već obično zna biti. Publika je bila vrhunska i sigurno je mali broj onih koji su otišli razočarani kući.
Otkad sam prvi put, na početku srednje škole, poslušao “Tales from Thousand Lakes” prošlo je dosta godina. Taj Amorphisov album nije bio samo nešto novo u metalu, bio je nešto posve novo, čudnovato i neočekivano u mom životu. Glazbeno, edukativno, misaono. Pokazao mi je da je metal sve samo ne nešto skučeno i jednosmjerno. U godinama koje su slijedile, sve do danas, nekako sam uspio ne pogledati Amorphis. Jednostavno, to se s nekim bendovima događa. Uvijek bi nešto iskrsnulo. Zato sam mislio da će ovaj koncert biti nešto jako emotivno i vrlo privatno za mene. Međutim, dogodila se metal fešta od početka do kraja. Vrhunska zabava. Boogaloo je bio i više nego solidno napunjen prije početka prve predgrupe, Lost Society. Moram priznati da nisam bio upoznat s njihovom glazbom prije ovog koncerta, pa sam ih detaljnije preslušao tek par dana prije. Imaju 5 studijskih albuma i sviraju nekakav miš-maš trasha i metalcorea s dosta groove elemenata. Sigurno imaju fanova u Hrvatskoj, što se vidjelo po tome koliko se ljudi naguralo u prve redove. Prostor partera je već tad bio ispunjen bolje nego na nekim headlinerima koje sam gledao u Boogaloou. Vokal Samy je spiritus movens grupe i stalno je podizao i animirao publiku, koja je na to odlično reagirala. Sa svojom kožnom jaknom i frizurom mene je neodoljivo podsjećao na Zeda iz “Policijske akademije”. Počeli su oko 19:10 i izveli setlistu od osam pjesama, od kojih i nema posebno za izdvojiti neku koja je iskakala. Sve su bile energične, ujednačene. “Underneath”, “Riot” i “Awake” bih možda naglasio za nijansu, pošto su stvarno podigle atmosferu na višu razinu.
Nakon njih, oko 19:50 na scenu je stupio Sólstafir. Ove Islanđane jako dobro poznajem, za razliku od njihovih finskih prethodnika, i zanimalo me kako će zagrebačka publika reagirati na njihovo glazbeno iscrtavanje beskrajnih, pustih i vrletnih islandskih pejzaža, psihičkih stanja i međuljudskih odnosa. Zvuk je ovu večer u Boogaloou bio sasvim solidan, što se posebno vidjelo na njihovom nastupu. Za razliku od Samyja iz Lost Societyja koji je stalno komunicirao sa publikom, Addi je svojom pojavom, gestikulacijama i općenito aurom to radio na posve drugi način. Publika je već dobro ispunila prostor i više se nije moglo slobodno kretati. Vrhunac njihovog nastupa bile su “Fjara”, njihov veliki hit s odličnog albuma “Svartir Sandar”, te “Ótta” i na kraju “Goddess of the Ages”. Njihov kompletan nastup je bio savršen. Na kraju je Addi uletio u publiku i pjevao, pozdravljajući se s kime god je stigao. Odradili su odličan posao ne samo besprijekornom svirkom, nego i pripremom za Amorphis.
Točno negdje oko 21:30 na scenu stupa Amorphis. Boogaloo je u tom trenu bio krcat. Nakon intra redaju se “On the Dark Waters”, “Bad Blood” i “The Moon”. U tim trenucima činilo mi se da je zvuk nešto tanji, tiši od Sólstafirovog, a primijetio sam da je gitarist Koivusaari išao do pojačala nešto korigirati. Sve je odrađeno korektno i profesionalno, ali još nisam dobio goosebumps kao na nastupu prije. To će se ubrzo promijeniti kada su odradili dio s pjesamama baš s “Tales from Thousand Lakes”. Nakon intra u album koji se zove “Thousand Lakes”, publika je znala što dolazi. Nastavili su s odličnom “Into Hiding”, nakon čega je odrađen kratki dio iz pjesme “Magic & Mayhem” i onda legendarna “Black Winter Day”, gdje su svi u publici potpuno odvalili i računao sam da je to vrh koncerta. U tim trenucima i zvuk je postao dovoljno snažan i sve se moglo čuti poprilično jasno. Nakon toga su uslijedile “Silver Bride”, “Sky Is Mine”, “Wrong Direction” i “Amongst Stars”. Ovu posljednju pjesmu u originalu Tomi pjeva s Anneke van Giersbergen, pa su pustili njen dio na matrici, a bend je ostatak svirao i pjevao uživo, što je zvučalo sasvim dobro. Drugi vrhunac koncerta bila je izvedba “My Kantele” s genijalnog albuma “Elegy” i tu je, uz “Black Winter Day”, publika najbolje reagirala. Vidjelo se da u publici ima puno starih fanova, koji jako vole albume iz devedesetih. Nakon toga, svi su zajedno s Tomijem pjevali “House of Sleep”, a na bisu su izveli “The Bee”, uz odlične vizualne efekte kakve su imali i cijeli nastup.
Ukratko, Amorphis je izveo energičan, odličan i profesionalan nastup, ali se ipak dobiva mali dojam odrade posla, kako to na turnejama već obično zna biti. Publika je bila vrhunska i sigurno je mali broj onih koji su otišli razočarani kući.
Foto: Zoran Jurić
[envira-gallery id=”79214″]