Kantautorica Nina Romić otkrila nam je svoje “Jezero” (Aquarius Records, 2023.), koje opisuje njezin život, pronalazak nekog boljeg života, izlazak iz sumornog stanja uma, potragu vlastite sebe. Album je to koji zakucava njezino ime u sam vrh kantautorske scene u nas.
“Jezeo” ima jedno od najboljih otvaranja jednog kantautorskog albuma, pa čak i od onog na prvijencu Mary May, nešto poput prošlogodišnjeg izvrsnog albuma Paola Nutinija. Intro koji ostavlja bez daha svojom melankolijom, višeglasjem, traženjem sebe u tekstovima pjesme. I ono što je najbriljantnije, očekuješ eksploziju, ali se ona ne dogodi onako kako si očekivao, nego te drži u neizvjesnosti. Iako je nježna, emotivna i krhka Nina s početka uvodne pjesme “Jezero”, postala je snažna i Nina sa stavom s kraja pjesme. Potvrđuje to poruka zadnjih stihova – jedna riječ poplavit će i progutati sve, ali novo cvijeće će izrasti. Nova ja, novi mi. Jer ovaj album govori o unutarnjim promjenama, unutarnjim borbama i previranjima, dubokim zaranjanjem u vlastite emocije i čupanjem iz sivila svoje duše upravo prema nekom novom svjetlu, novoj nadi, cvijeću koje će izrasti na istome mjestu gdje su donedavno latice venule.
„Uspavanka“ zvuči poput ceremonije čaja, meditiramo uz nju, nostalgična je, čaj je zamijenila vodom s izvora, zen zona je naš dom, a dom je mjesto gdje puštamo svoje korijenje. Magičan je Ninin glas, ima nešto spiritualno u njemu, pleše na rubu world musica i folklora, precizan, čist i nježno lebdi kroz naše emocije. I Pink Floydi su govorili o vremenu, o domu, tamo gdje je najljepše, tako toplom, iskrenom, jedinom mjestu gdje se možeš osjećati sigurno, mjestu koje će ugrijati našu dušu, mjestu gdje ćemo moći razgovarati o problemima i prevazići ih. Vremena baš i nemamo, logično, jer ga skraćujemo svakim sljedećim danom, stoga vrijeme je za promjene.
Cijeli album se zapravo okreće oko akustične gitare i (kontra)basa, uz povremene izlete u svijet prekrasne mandoline, klavijatura i raznih udaraljki. I toliko svi instrumenti savršeno funkcioniraju, kao ying i yang. S vokalom umiješanim u ples gitara i ritma, cijeli produkt zvuči kao da slušamo vedrinu koja omata sivilo našeg života, prati ga kroz sve hladne vjetrove i polako ga pobjeđuje. Ta borba osjeti se u pjesmi „Oduvijek i zauvijek“ pa je shodno tome sljedeća „Brus papir“ glazbeno i ritmički nešto poletnija, kao kad po ljeti trčite poljima maslačaka i imate osjećaj da lebdite iznad ledine. I zapravo je predivno koliko ljepote možete osjetiti u Nininoj glazbi, i koliko je možete iznova i iznova slušati, kako god da se osjećate. Tekstove ćete više prigrliti u nekakvim tužnijim trenucima, onima kada pokušavate razgovarati sami sa sobom, odnosno kada pokušavate čuti sebe, ali na onaj razumljiv način, kada tražite izlazak iz nekakvih depresivnih ili tjeskobnih trenutaka, koliko god da je bol velika. Morate, jer je to jedini ispravan put. Možda će ta bol trajati neko vrijeme, za nekoga kraće, za nekoga dulje, ali kako bi nestala, morate poslušati samoga sebe. A to nije lak put. Stoga je pjesma „Izrast ćeš iz boli“ možda i najbolji i najvažniji trenutak ovoga albuma. Kraj ove pjesme s Nininim vokalom koji je prisutan bez teksta zvuči kao da je doista izrasla iz boli i sada se uzdiže iznad svih boli koje je do maloprije osjetila. I ostavlja nas još jednom bez teksta.
Moram spomenuti još jednom višeglasje koje se osjeti tijekom cijelog albuma, a pogotovo u pjesmi „Maloj ptici“. Ti neki trenuci, koje sam na početku opisao kao ceremonije čaja, podsjećaju me na glazbu koju sam davno slušao, ima možda čak i 20 godina da je prošlo, a to je meditativna glazba skladatelja Olivera Shantija koji je opisivao proljetne ceremonije čaja, budističke molitve, odnosno razna meditativna iskustva naroda Dalekog Istoka. Upravo takvi trenuci, koji mogu prerasti i u višesatne izlete u zen stanje uma, mogu izliječiti vašu unutarnju bol, odnosno balansirati neke unutarnje borbe, resetirati vaše postavke i vratiti vas u neki ljepši smjer života. Što se ne može reći za privatni život spomenutog skladatelja, ali se itekako može reći za život Nine Romić koji se odrazio i na ovaj album. Stresna razdoblja koja smo svi prošli, od koronavirusa do potresa, utjecali su na mentalni život građana, a neki su se s tom cijelom novonastalom situacijom teško borili.
„Jedini dom koji imaš je tvoje srce“, prekrasan stih koji se krije iza pjesme „Jedini dom“ zapravo pokazuje da nije potrebno puno za pronalazak sreće, bilo koje vrste. Jer sve je već zapisano u nama, samo moramo taj dio naših životnih stihova pronaći, a krije se poput slova zapisanih svijećom na papir. Tako blizu, a tako daleko. Jedna od pjesama koje najbolje opisuju te unutarnje borbe je „I plovi brod“. U njoj se Nina pita što nas toliko sprječava da nastavimo dalje, da se izborimo za sebe, koliko je velik taj strah i kako ploviti dalje te hoće li nas pratiti olujna vremena ili beskrajno modro more. Savršeno se tu nadovezuje zatvarajuća pjesma albuma „Ono što bi htjela“. Rješenje je tu, blizu nas, blizu našeg srca, bez obzira što mislimo da ga nemamo. Da, ono što bi htjeli već postoji tu. Samo moramo ugrabiti priliku, moramo zaploviti tim brodom, uhvatiti ta jedra, ponekada pustiti srce i sudbinu da odradi svoje, iako smo često mi jedini koji to moramo učiniti. Jer se jedini mi i pitamo. Jer jedini mi možemo upravljati vlastitim životom. Živimo ga, stoga. Jedan je život i traje 24 sata, sve do sljedećeg dana i sljedeća 24 sata. Pronađimo svoje jezero sreće, lebdimo iznad njega poput Nine Romić, trčimo poljima maslačka, trčimo ususret životu, onom sretnom koji nas čeka i koje nam je ispružilo ruku. Samo ga je potrebno uhvatiti. Ili nju.
„Jezero“ je apsolutno prirodan slijed ove kantautorice, album koji itekako opisuje koliko je važna autorica i koliko je s vremenom sazrijela te inspirirala druge autore ili autorice. Definitivno najvažniji i najbolji album njezine karijere. I nije potrebno oko sebe imati cijeli orkestar kako bi najbolje opisao vlastite emocije. Nina to savršeno prikazuje. Intimno, uz uzak popis instrumenata, ali uz svo bogatstvo melodija, harmonija, instrumentalnih i vokalnih, kao i tekstova. Ako gledate samo nazive albuma, jasno vam je kakav je bio put Nine Romić. Lirički, glazbeni i životni. Svi se mi borimo s nekakvim vrstama eskapizma, ali tek kada se suočimo sa samim sobom i shvatimo koliko je mala crta od nečega do ničega, možemo savladati određene strahove i izazove. Bili to oni banalni ili oni od životne važnosti, poput vlastite sreće. “Jezero“ je Ninina ceremonija čaja, meditacija koja će nam pomoći u potrazi vlastitog sebe. Zaplovimo tim jezerom!
P.S. Silvio Bočić itekako zaslužuje biti spomenut kao producent albuma, kao i Maja Maar, dizajnerica omota. Izvrsni prate izvrsne, a ovoga puta više njih se našlo na jednom mjestu.