Bryan Adams se nakon šest godina vratio u Hrvatsku. Nova turneja zove se “So Happy It Hurts”, a nakon Beograda došao je red i na Zagreb, mjesto koje ovih dana osvaja Dino Merlin, dok je prije njega to učinila narodnjačka zvijezda i glavna tema svih medija, Aleksandra Prijović.
Namjerno spominjem popularnu Priju jer sam se u jednom trenutku našao na partneru pokraj oznake za jedan od VIP stolova na njezinim koncertima. Prija je prošla, naljepnice su ostale, a došlo je vrijeme da netko drugi osvoji Arenu Zagreb. Jest da gornje tribine nisu uopće ušle u prodaju, a da je parter imao svoje prazne prostore, ali dvosatni nastup Bryana Adamsa itekako je svojim emocijama, energijom, sjajnim razglasom i nevjerojatnom izvedbom osvojio ovaj najveći indoor koncertni prostor u Hrvatskoj. Produkcija je bila skromna, ispred Arene bilo je parkirano tek nekoliko kamiona opreme, no kada imaš oko sebe zaista sjajnu ekipu, izvedba je ništa siromašnija od onih velikih produkcija. Set lista je bila standardna i sastojala se od 30 pjesama koliko je stalo u dvosatni program, uključujući i pjesme koje je izveo po narudžbi publike. Iza Bryana je bend sastavljen od vrhunskih glazbenika, od samih početaka (1983. godina) s njim je gitarist Keith Scott, od ranih 2000-ih tu je i klavijaturist Gary Breit, a od 2018. godine basist Solomon Walker. Šteta što nismo u Areni vidjeli još jednog starog člana pratećeg benda, bubnjara Mickeya Curryja koji nažalost još od koronavirusa ne nastupa s Bryanom Adamsom. No, ipak na pozornici je iskusni Pat Steward koji je kao session bubnjar sudjelovao na nekoliko Bryanovih albuma.
Za razliku od koncerta 2017. godine razglas je bio puno glasniji, ali i prljaviji s naglaskom na žestoki zvuk gitara. U uvodu slušamo priču o nastanku života i kako je bio dosadan sve dok nije osmišljen rock i dok Bog nije na Zemlju poslao rock anđela, aludirajući na Bryana Adamsa. Bio je to doslovno “kick ass” start, jer je izveo istoimenu pjesmu s novog albuma “So Happy It Hurts”. Pohvalio se kako je to njegov 16. studijski album i kako svih ovih godina možda nije zapamtio sve pjesme koje treba izvoditi pa je već tada najavio da će publika u jednom trenutku moći pomoći s prijedlozima što da izvedu. Događalo se to i na prijašnjim koncertima ove turneje. Nije se dugo čekalo na njegove hitove, odnosno na takoreći stare pjesme koje je većina publike čekala, iako moram pohvaliti publiku što je i nove pjesme znala pjevati naglas. “18 Till I Die” je dobro prodrmala publiku koja je samo nekoliko pjesama dalje završila na koljenima rastopljena od hita “Heaven”. U tom baladnom bloku izveo je i pjesmu “Shine A Light” koju je napisao za svojeg, prije nekoliko godina preminulog oca. Uslijedio je nešto žešći dio koncerta, koji je kasnije prerastao iz rocka u rockabilly, a krenuo je s “It’s Only Love”, hitom koji je napisao sa samo 24 godine i to za duet s Tinom Turner. Bio je to još jedan emotivni trenutak kada je rekao da je izgubio veliku prijateljicu, pa je njezina smrt bila i jedan osobni gubitak, a ne samo gubitak za svjetsku glazbenu scenu. Zahvalio je Tini na svemu što ga je naučila tijekom karijere i života. Lijepo je ovu priču spojio s pjesmom “You Belong To Me” na kojoj je tražio najbolje plaseče u publici, a znamo s koliko je energije Tina stupala na pozornicu, zbog čega je bila ne samo pjevačica, nego i prava zabavljačica.
Rockabilly moment nastavio se uz pjesmu “I’ve Been Looking for You” s najnovijeg albuma, a potom je krenuo niz takoreći najskupljih pjesama. Od zavodljive “The Only Thing That Looks Good On Me Is You”, preko još jednog dueta koji ovoga puta nije bio duet, pjesme “When You’re Gone”, te prelijepe baladae “Here I Am” iz filma “Neustrašivi Spirit” koju su zajedno pisali Bryan Adams i Hans Zimmer, do jedne od najljepših i najemotivnijih pop balada svih vremena “(Everything I Do) I Do It for You”. Zagrljaji su padali, a padale su bome i suze. Barem ako mene pitate, pogotovo u trenutku kada Bryan pušta publiku da “na suho” otpjeva pjesmu. Tu simpatični kanadski glazbenik ne staje. Njegova nježna rašpa, koja je cijelo vrijeme bila u originalnom tonalitetu, a s čime se ne mogu baš svi kolege iz iste generacije pohvaliti, zavodila je publiku i na ultimativnim, riffoidnim hitovima “Run to You” i “Summer of 69”. Tada je cijela Arena proključala. Došli smo do 22. pjesme na koncertu, od kojih je barem 19 hitova. Pitamo se ima li kraja, ima li nešto što još nije odsvirano? Naravno da ima jer je Bryan Adams jedan od najvažnijih i najhitoidnijih pop rock kantautora od osamdesetih godina naovamo. I svaki od spomenutih 16 albuma imao je barem jedan hit.
Dobar dio publike ponovno je imao suze u očima ili je barem bio na rubu kada je Bryan Adams u uvodu antiratne pjesme “What If There Where No Sides”, njegovog aktualnog singla, rekao da je ovo pjesma o miru, a napisao je u spomen na djecu koja su stradala u aktualnim ratnim zbivanjima u svijetu. Nakon nje Bryan i bend primali su želje publike pa su reagirali na natpise obožavatelja i izveli neke pjesme koje ne izvode često ili uopće, a to su “Let’s Make A Night to Remember”, “Inside Out” i “All I Want Is You”. Potom je glasno rekao – imam još jednu! I krenuo s “Cuts Like A Knife”, još jednim hitom iz njegove 80’s faze. I taman kad sam pomislio da će kao u Beogradu pitati publiku za još koju pjesmu, s prekriženim prstima da to budu recimo “Kids Wanna Rock” ili “Don’t Give Up” (doduše ovu drugu teško izvedivu), Bryan i bend se naklanjaju publici i dobivaju ogromne ovacije. Bend se povlači s pozornice, a na njoj usamljeno ostaje glavna faca večeri. Ali kako biti usamljen kada toliko duša u Areni Zagreb s tobom pjeva. Pjesmu “Straight from My Heart” posvetio je svojoj mami i publici. Naglasio je kako ga majka nikada nije sputavala u tome da ispuni svoje snove i postane glazbenik. Vjerovali ili ne, ovu pjesmu napisao je s 18 godina. Nastavio je uz akustaru odsvirati još jedan klasik “All for Love” da bi završio s pjesmom tipičnom za ovo razdoblje, a koju inače rijetko izvodi na turnejama. “Christmas Time” je po meni jedan od najpodcjenjenijih i ujedno najljepših božićnih klasika. Posvetio ju je svima onima koji se u ovom trenutku nalaze u rovovima i riskiraju svoj život u nekom suludom ratu, kao i civilima, žrtvama toga rata. Posvetio ju je ljudima koji imaju manje sreće od nas, odnosno onima koji nisu slobodni. I dodao – “ovo je večer ljubavi i mira”. Emotivniji završetak koncerta nije mogao biti. Naklanja se publici, od lijeve do desne strane. Pljesak i ovacije traju dugo. Upravo onako kako jedan veliki autor poput Bryana Adamsa zaslužuje. Pravi božićni koncert nakon kojeg se osjećate produhovljeno, pozitivno i jedino što želite je svoju voljenu ili bližnju osobu zagrliti i odšetati zajedno u neko još bolje sutra. Trajao taj osjećaj vječno!
Foto: Nikola Knežević