Čitajući već objavljene kritike i recenzije ove kompilacije, većinom se svode na usporedbu s glazbom (koja to i nije) s nekih drugih meridijana i iz drugih sustava svijesti. Čitam da mnogima upada u “uho” masna šamarčina neukusne glazbe pa će izvaditi svo oružje kako bi pohvalili ovo izdanje. No, je li to tako?
Hajde, stavimo na stranu pet Arena neke tamo i četiri istog prostora nekog tamo. Stavimo na stranu i hrpu internacionalnih tinejdžera koji se pijani valjaju na ulicama drevnih nam dalmatinskih gradova gladnih elektroničkog zvuka, i to bez čvrstog razloga, pa analizirajmo ovu ploču kao da ne postoje Prije koje miješaju Tiesto. Ta usporedba s njima nije neka “velika” stvar, jer pripada potpuno različitoj dimenziji gdje se ta tri svijeta rijetko mogu susresti. A ima i toga, za što je nepotrebno trošiti riječi. Dakle, ne postoje narodnjaci, ne postoje cajke, ne postoji brutalan techno (sve su to desničari, majkemi), nevoljni, a možda i nesposobni za intelektualni napredak. A najveći krivci, u koje se žestoko upire prstom, jednostavno koriste priliku lake zarade. Zar im to treba zamjeriti?
Kao, neću pisati o tome fenomenu, a uvod mi je više nego opširan, daleko od onoga koliko sam htio posvetiti mu prostora.
No, malobrojni “dušebrižnici” umjetnosti, kojima i sam pripadam, svakim svojim atomom se bore za nadolazeće generacije buntovnika protiv opće prihvaćenih (uglavnom loših) vrijednosti. Stoga dvostruki album “Zvučni zid” je kap u moru koje puno plastike i smeća uništava samo postojanje života. Upravo na ovoj kompilaciji se može isčitati sama stvarnost. Realnost je brutalna, jer bez obzira na najezdu alergenata s istoka (ali i zapada), jednostavno nemamo jakog vodiča, da ne kažem “mesiju” koji će svojim modernim zvukom, jakim tekstovima i zaraznim refrenima povući zabrazdjele mase. A što nam nudi ova kompilacija? Zar je to sve? Sjajna glazba bez konkretne poruke? Čini se da su moderni autori nesvjesno ustupili mjesto i napravili ogromnu prazninu koju popunjavaju oni koji ih sablažnjuju.
Daleko od toga da pljujem po albumu, sjajan je ovo dokument u kojem je zadovoljena forma, a moguće i funkcija. Ima tu već etabliranih imena i nekih koji se pojavljuju po prvi put (nadam se ne i zadnji). Pojedinačno o izvođačima neću pisati jer ima tu svega. Od hip hopa, preko avangarde, usputnog skretanja u kantautorske radove sve do punka. Šareno, kao što većina kompilacija u povijesti i jest. Teško je zadovoljiti sve prohtjeve. No, Menart je prije nekoliko kratkih godina objavio fantastičnu i vrlo ujednačenu kompilaciju “Zagreb Calling”, koja se podnaslovom može lako prenijeti i na ovu kompilaciju – “generacija bez refrena”. A upravo to nedostaje novoj generaciji – refren. I to onaj koji će razluditi mase kao što su osamdesetih to mogli Azra, Haustor, Orgazam ili Idoli. Bilo bi jadno da se ovakve talentirane autore u budućnosti zamjene umjetnom inteligencijom, jer tek tada smo otišli k vragu. Tada sljedeće generacije neće znati ništa, niti razmišljati, niti se preispitivati, a ova kompilacija je sjajan primjer upravo toga. Sjajan primjer osobnog istraživanja i vlastitog preispitivanja.
Kompilacije ovakvog tipa su itekako potrebne, čisto radi poticaja nekim još nerođenim skrivenim talentima. Ova “međugeneracija” je sjajan vodič za prijelazni period koji po mojem mišljenju predugo traje. Da se vratim u svoje formativne godine, prve polovice osamdesetih. Tada nitko nije skretao veliku pažnju za kompilacijama tipa “101 otkucaj u ritmu srca” ili tri dijela PGP RTB kompilacija demo bendova s područja cijele Jugoslavije, “Ventilator 202”, pa danas, gotovo četiri desetljeća poslije, dosežu astronomske cijene. Nadam se da se vrijednost ove kompilacije neće vrednovati toliko dugo. Jer ja to neću doživjeti.
Zašto neću pojedinačno pisati o izvođačima mora biti jasno od samog početka. Ne mogu pisati o hip hopu, rapu i punku, ako nisam nabrijan i duboko upućen u te stilove. A ono što mi se sviđa, ne želim favorizirati u ovoj recenziji. Dovoljno je pogledati linkove koje stavljam u opisu, iako za pravi doživljaj trebate imati ploču. Ona donosi novu dimenziju. Ali ne na gramofonima kupljenim za 50 eura u velikim trgovačkim centrima. Ipak, iako malo zvuči da sam nesklon ovoj ploči, odmah da vas razuvjerim. Nije antologijska ploča, ali je itekako potrebna, a vremenom će se pokazati i koliko je važna. Jer iako se alternativa (kako da se ona nazivala) ide puževim korakom, ipak je to korak.