(Mega)Car i Kralj (King) odlična su kombinacija za one željne vrhunske i angažirane svirke. Gospodin Pušić i ekipa svirali su i pjevali da se sve pušilo u kultnom đakovačkom prostoru.
Pisac, pjesnik, filozof, gitarist, pjevač, autor, analitičar zbivanja u onom i ovom sistemu, na našem planetu i u beskraju svemira – u dvije riječi Rambo Amadeus nastupio je u đakovačkom Kingu u četvrtak, 28. prosinca, održavajući ognjicu glazbenog nagnuća i nadahnuća i raspirujući je u plamen na kojem smo se ogrijali u dvosatnom nastupu i koji je vratio vjeru u onaj dio publikuma i društva sklonijoj muzici s mozgom.
Dugačak je popis tema i područja interesa Ramba Amadeusa, a dugotrajna je i njegova karijera. Od kraja osamdesetih (jer one su kao „bile godine“) do današnjih „crnih dana“ kontinuirano otvara pitanja dajući i zanimljive, duhovite i pametne glazbeno-misleće odgovore na stvari koje nas (i njega) na ovaj ili onaj način more ili smaraju. Ili, pak, oduševljavaju. Od Higgs-Bozonove čestice i tajni svemira i drugih nemira koji su prizemniji i svakodnevniji ali ne i manje bitni do spominjanja ljubavi koja bi trebala biti sila pobjednica. I na Zemlji, a i izvan. Zemlje. Eh, ljubav. Mogao je gospodin Pušić, prema vlastitim riječima, baviti se i nešto nižim oblicima prenošenja emocija. Banalnije. I vjerujem da bi bio uspješan. Ali ne… Odlučio se za trnovitiji put do srca i duša (a naročito mozga) potencijalnih slušatelja. Nema i ne smije tu biti, kaže Rambo, prenemaganja, nema besmislica i općih mjesta. Već vožnja u kojoj intelekt igra vrlo važnu ulogu. Um da, a po drumu „kilometre nabijaju“ prateći glazbenici i suradnici, kako koji i u kojoj fazi toga, rekao bih, umjetničkog i životnog maratona. Nepravedno bi bilo nekoga posebno isticati ali ja ću to ipak učiniti. Vojno Dizdar. Vraćam se sinoćnjoj energetskoj glazbenoj „bombi“. Kontrabas i groove, ritam i solo gitara (iako Amadeus skromno kaže da on brlja po žicama; ne vjerujte mu na riječ jer to jednostavno nije istina), odlični filleri odnosno klavijaturni slojevi čine fantastičnu zvučnu sliku. Svirka je na visokoj razini, prateći glazbenici suvereno vladaju materijom i žanrovima, virtuozno se krećući od funka do punka. Intermezzo dijelovi ili, kako ih od milja zovem zappaizmi ili buldožerizmi (a ustvari ramboizmi) tradicionalno bolje „odjekuju“ u ušima, uvjetno rečeno, starijih slušatelja. Mini citati u rasponu od narodnjaka do heavy metala i Dire Straitsa bešavno su i diskretno uklopljeni u zvučnu sliku koja je, kao što već naglasih, izvrsna. Posebno su me oduševili i u uhu i oku mi zapeli reggae dijelovi. Nekom drugom vjerojatno se više „svidjelo“ nešto drugo. Ipak, konsenzus je postignut.
Ovo je izvrstan nastup i još jedan dokaz da Rock bar treba nastaviti sa svojom repertoarnom politikom. Već u siječnju očekuje nas nastup Ede Maajke. Mogao bih govoriti o favoritima ali, zapravo, sve su skladbe izvedene ujednačeno odlično. Od npr. “Karaktera” do Rambovog „satisfactiona“ (Čobane…). Bilo je tu mjesta i za nas nostalgičare (“Džemo voli jam”). I da parafraziram jednu od pjesama koja je također izvedena – Rambo like a rolling stone. Na ovakve stonere se mahovina ne hvata. Sve bilo je i jest muzika. Ona vrhunska. Samo je jedan (svjetski mega)car. Koji je odradio kraljevski nastup u Rock baru King.
Foto: Mario Brezičević, Damir Krajnović, Željko Mirković