Koliko smo daleko dogurali godine 2023.?
1. siječnja 2024.
Zvonko Slišurić (83 Članci)
Podijeli

Koliko smo daleko dogurali godine 2023.?

Doslovno bi se moglo reći “gurali” i dogurali do kraja još jedne katastrofalne geopolitičke godine s vrlom slabim izgledom za stabiliziranje ionako krhkog inteligentnog ljudskog razmišljanja i djelovanja.

Otkako smo postali “globalno selo” povezanim sa sveprisutnim internetom, čovječanstvo sve više zapada u letargiju i snižava kvocijent razumnog promišljanja onoga što nas okružuje. Vrijeme prije društvenih mreža (i to u svim aspektima života) primoralo nas je da upijamo informacije za koje su autori, novinari i urednici smatrali vrijednim objavljivanja. Odrežimo sa strane politiku i sport, sagledajmo svijet samo u “ritmu muzike za ples”, ostavljajući ostale umjetnosti na margini, pa ćemo lako moći zaključiti kako moć kritičara i recenzenata slabo ili gotovo nikako ne djeluje na novu generaciju koja ne čita novine, ne gleda televiziju, ne sluša radio. A na društvenim mrežama sve što je duže od dvije rečenice, neće niti počinjati čitati. Istina, u ova mračna vremena ljudi traže zabavu, no ona postaje sve manje inteligentna, a sve više uvredljiva za sam ljudski rod.

U kontekstu takve nove stvarnosti, realizatori kvalitetne umjetnosti zaista ulaze u područje “naučne fantastike”, jer (kako kod nas, tako i u svijetu), stvaralaštvo se svodi na tempo koje određuje izdavač po principu “ulaganje minimalno, zarada maksimalna”. Nekad su promotri i producenti imali bar malo sluha za nešto “novo”. A danas nema tog “novog” (bar ne u količinama prošlog stoljeća). Stagniramo u mjestu, čak tonemo, a da nismo toga svjesni. Stoga se nije čuditi da su hvalospjevi Baretu kao spasitelju ne samo rock glazbe, već umjetnosti je općenito itekako na mjestu. Nažalost, Bare postaje Don Quijote od Manche. Bare od slavonske ravni. Ali to radi sa stilom, a ne tako mali broj ljudi to i podržava. Ali je li još netko toliko jak kao ON?

Iako nemamo razloga za veliko slavlje, raduje nas postojanje izdavača koji će svojim entuzijazmom izvući ono malo što nam je preostalo i sačuvati za budućnost. Zato sve pohvale (abecednim redom) izdavačima: Aquarius Records, Blind Dog Records, Croatia Records, Dallas Records, Dancing Bear, Menart, Mudri Brk, PDV i još mnogima koji tek trebaju načiniti svojevrstan korak samo da ne ostanu na jednom fizičkom izdanju. Tako se u ovom tekstu nećemo osvrtati na top listu najboljih izdanja godine 2023. već ćemo spomenuti one vrijedne pažnje. Ionako će na dodjeli raznoraznih nagrada, struka odlučiti jedno, a publika drugo. Isto tako postavljam si pitanje smisla takvih lista i kakve bi one trebale biti. Da li digitalna on-line izdanja staviti u regularni objavljen materijal? Iako ima sjajnih uradaka, mislim da oni spadaju više u rubriku “obavijesti” poput negdašnjih demo snimaka. Taj uradak ne možeš kupiti za poklon, na to izdanje ne možeš napisati posvetu, niti  tražiti da se na nj potpiše autor. Svatko može napraviti bilo što, objaviti na bilo kojoj platformi i reći “ja imam album”. Dok nemam u rukama fizičko izdanje, ti izvođači, pojedinačno ili u formacijama, imaju samo informaciju.  Ali je daleko lakše nego prije skrenuti pažnju na svoj rad, možda se i nađe neki izdavač. U kontekstu digitalnih izdanja, mogu izdvojiti recimo Adama Semijalca “Ode dite”, Igralom “Premalim stvarima” i novi uradak Nemanje “Voodoo Beat” s tim da prepostavljam kako će (barem dva) imati i svoje fizičko izdanje.

A što se tiče tih fizičkih izdanja, bez obzira jesu li na vinilu, compact discu, ili čak na kaseti, kako podijeliti svečanu titulu najboljeg izdanja? Jesu li to najbolja “nova” izdanja (ta novim bi se mogao smatrati album Marina Škrgatića – Dawn of ihe Yugoslavian Prog-Rock Era (Unreleased Radio Recordings 1970-1976) objavljen u travnju 2023))? Iako su snimci stari, prvi put se pojavljuju u javnosti. Novina su i Termiti, prvi puta svi snimci na jednom mjestu. Da li na takvu listu staviti kompilacije (Živi zid, sjajan primjer)? Stare ili nove? Ako ćemo uključiti reizdanja, ima tu sjajnog materijala. Krenimo redom. Za reizdanja, glavni dežurni krivac je Croatia Records, jer (možda ne pravno) u posjedu su najvećeg fundusa glazbenog arhiva, tek nešto jačeg od radio Zagreba. Dobrodošla izvrsna izdanja Haustora, sviježih Vještica, a tu su i Majke, Orgazam, Hladno pivo, Dino Dvornik, Lola V. Stain… Ipak, Dallas ih je uspio zasjeniti najboljim reizdanjem godine. Let 3 i “Jedina”, napokon na ploči, s alternativnim omotom i malo izmjenjenim redosljedom pjesama koji ne utječe na snagu njihova najbolja albuma.

No, ona najvažnija izdanja koja će obilježiti 2003. godinu u koju spada (po mnogima zaboravljeni) dvostruki album Darka Rundeka s Big Bandom (objavljen nekoliko dana prije nove 2023., tako da po mnogima nije ušao na listu niti za prošlu, niti za ovu godinu). Konstantu drži Mile Kekin, povratak riječke grupe Fit, dobrodošlo, Zoran Predin radi sjajan uživo album, PDV records zadivljuju s Ljestvama (###), a tu su i odlični (također pod etiketom PDV-a) “E.I.” PI i Onde Dread, bend koji bih volio na svojoj promociji 2043. knjige “Tajni glazbeni agent”.  Japanski premijeri imaju odličan album, no moji su favoriti “Zagušljivi dim – Dolina kralja Viktora”, Stražarnog lopova i dobrih ljudi, te sjana izdanja Tomislava Simovića “Baltazar” i “Zagrebačka škola animiranog filma”. Sjajan je i “”Dvojko”, a posebno Mangroove s Big Bandom – “Nešto veće od nas”. Milu Kekina nisam spomenuo? Možda nisam ni trebao.

Kad se sagleda, za prosječnog studenta čak i previše izdanja, za kolekcionara, opasna situacija. Dobra godina, možda ne tako dobra berba kao 2022., no u kakvo vrijeme živimo, nadam se da će ovo biti godina za kojom ćemo u budućnosti s nostalgijom gledati kao nešto što je kao “nekad bilo bolje”.

Foto: Image by Rochak Shukla on Freepik