Umro je Josip Ivanković, vrsni autor (tamburaških) pjesama, ujedno i Dinamove himne “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad”
10. veljače 2024.
Music Box (10875 Članci)
Podijeli

Umro je Josip Ivanković, vrsni autor (tamburaških) pjesama, ujedno i Dinamove himne “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad”

Tamburaška scena zavijena je u crno, preminuo je Josip Ivanković, glazbenik, skladatelj, tekstopisac, koji je bio idejni pokretač i osnivač legendarnih Zlatnih dukata, a poznat je i po suradnji s prvim teen sastavom u Jugoslaviji, Prva ljubav, za koji piše Dinamovu himnu “Plavi, plavi”. 

Od Josipa Ivankovića oprostio se na Facebooku njegov dugogodišnji prijatelj, nekadašnji glavni urednik Jugotona, Siniša Škarica, čiji tekst prenosimo u cijelosti:

“JOSIP IVANKOVIĆ – UMJESTO SPOMEN PLOČE NEZNANU PJESNIKU

Priča kaže, jedan mladić iz Čađavice, tomu sad već prilično davno, tražio je sreću pjesnika. Važno je reći: nije samo vješto slagao rime, umio je uz gitaru i skladati, a i glas mu je zvučao skladno. U jednom trenutku činilo se da će mu ime svijetliti visoko uz druga svijetla imena glazbe koju je zavolio, poput junaka u onoj pjesmi slavnoga Chucka Berryja (što je, gotovo još slavnija, otplovila u svemir kao poruka dobre namjere nepoznatim svjetovima). Recimo, na samom početku, veliki plakati najavljivali su: “Prvi put pred beogradskom publikom Bijelo dugme iz Sarajeva i Josip Ivanković iz Zagreba”. Bilo je to u studenome 1974. Da, skoro smo zaboravili, on, pjesnik iz Čađavice, preselivši se u hrvatsku metropolu, neupitnu muzičku prijestolnicu bivše države, želeći postati naš Bob Dylan, Jacques Brel, Johnny B. Goode ili možda drugi Arsen Dedić, otkrio se onako kako to čine pjesnici, i k tomu doslovno! – puno prije onog legendarnog performansa Toma Gotovca – te zamalo postade protestni pjesnik, šansonijer Josip Ivanković!
Ali ni to, ni pjesme koje je pisao ili komponirao (ili jedno i drugo) za Parni valjak, Mira Ungara, Nedu Ukraden, Prvu ljubav (u njoj su tada bili i Sanja Doležal i Mate Matišić i Tomislav Šojat); kao ni one za Zagrebfest; ni Dinamova himna, ni Klinci Mandolinci, pjesme sa Zlatnih žica Slavonije, ni zvuk prvih Dukata (ni kasnije Pađen Banda!), nisu ga približili onoj zlatnoj žici koju nalaze tek rijetki sretnici.

U potrazi za novim
“Ni sokaci nisu kao što su nekad bili” ranih Zlatnih dukata zvučalo je empirijski ispravno, ali zalud: dogodilo se ništa nije! Baš je veliki Dylan zbog odmetništva od tradicije morao objašnjavati kako on ne može zvučati kao što je njegov djed zvučao! To bi bilo neprirodno, nazadnjaštvo, kao da se odijevate ili jedete kako su se naši stari nosili ili kako su jeli. Može to proći, ali u etno muzeju, ili na feštama što su počele nicati svugdje unaokolo kako bi nas možda podsjetile tko smo i što smo (bili). (I ne bi to trebalo doživjeti kao nekakav Rousseauov „povratak prirodi“.)
Poput Boba mislio je i Josip. U tamburi je čuo ritam i udaljene bubnjeve. A i primijetio je da od “Pjevat će Slavonija” tambura nije donijela “ništa povijesno”, istodobno kad su Dalmaciju od “Proplakat će zora” pjevali svi: od Miše Kovača do Mikija Jevremovića i Pepel in kri.
Taj namćorasti hipi očiju boje različka, koji kao da je iskočio iz slikovnica ruskih bajki ili same Šume Striborove, nikad odrastao dječak, hedonist i roker u duši, shvatio je da je ipak bliži Kozarcima, Teni i Đuki Begoviću nego Dylanu, Brelu i Johnnyju B. Goodeu; bećarcu i slavonskoj elegičnosti, nego rock ‘n’ rollu i sentimentalizmu pop balada; radije je birao „Milovo sam garave i plave“, nego „Ne me quitte pas“.
I onda 1988., u veljači, kada se rađaju vodenjaci i ribe, pjesnici i umjetnici (J. I. vodenjak je rođen 24. siječnja 1949.) pojavio se Josip Ivanković s novim Zlatnim dukatima i albumom kojeg je nazvao “Nek zvone tambure”. Taj naslov postao je prevratničkom parolom, nekom vrstom proglasa slavonskog prkosa, a njegova uspješnica “Zbog tebe” prvim novim velikim tamburaškim evergrinom. Znalo se to već onoga trenutka sljedeće 1989. kada se u Petrovaradinu odavala počast pokojnom kralju tambure Janiki Balažu: njegovi svirci smjesta su posvojili “Zbog tebe” kao jednu od vlastitih himni. Bilo je to gotovo istodobno kada su se čuli udaljeni zvuci onih drugih zabranjivanih i prešućivanih himni, budnica i davorija: “Vilo Velebita”, “Ustani Bane!”, “Živila Hrvatska” (ali i zloslutni zveket neželjena oružja). Odnekuda njihov zov prvi je čuo Ivanković. “Hrvatska pjesmarica”, “U meni Hrvatska”, “Ne dirajte mi ravnicu” (u onom ultra emotivnom videoklipu sa Zlatnim dukatima i Fabijanom Šovagovićem prvi je predstavio ovu Škorinu domoljubnu) i “Vukovar, Vukovar” probudile su i raspjevale Lijepu našu do te mjere da su ih, svjedočili smo tomu, i omiške klape listale i pjevale za svoj gušt i na radost drevna gusarskog grada u zapaljivo ljeto 1992.

Bakljonoše novog pokreta
A Zlatni dukati postali su bakljonoše novog pokreta; slovili su kao bend bez kojeg se nije moglo pjevati Hrvatsku. Zvuk tamburice je postao sinonim nacionalnog ponosa rijetko zabilježen u povijesti patriotskog bunta s kojim je, pada nam na pamet, možda jedino usporediv onaj brđanskih Škota i zvučni zid njihovih teških gajda. Ali na stranu nesigurna memorija ili varljive emocije, činjenice govore, prije Josipa Ivankovića i njegovih Zlatnih dukata u hrvatskoj diskografiji zabilježena su svega tri tamburaška ansambla: osječki Slavonski bećari, Zagrebački mužikaši i KUD Tamburica iz Petrova Sela. A tijekom 90-ih – poput one „električarske rock ‘n’ roll revolucije“ s početka 60-ih – nije im bilo kraja! To nas ispričava što ih ne nabrajamo, jer kao što znate, potrajalo bi to.
Potom, priča o bardu i njegovim svircima ostaje bez happy enda. Zlatni dukati, sjajni, neponovljivi i nezamjenjivi, kao da su htjeli kruha iznad pogače, postali su Najbolji hrvatski tamburaši. A Josipu Ivankoviću, kako to obično i biva, narod posesivan kakav jest „oteo“ je pjesme pomalo ga zaboravljajući kao prvog slavonskog „outlawa“; kao ime koje je, slično onom u ranoj nam uzor-pjesmi, visoko zasjalo na početku tamburaškog novog vala.
U jednu ruku kompliment je to njegovu djelu, a u drugu – teško je prihvatiti nepravedan zaborav. Kao da pred tobom, živim i zdravim, otkrivaju spomen ploču na kojoj piše: „u slavu i sjećanje – neznanu pjesniku“. Ispraviti to ambiciozan je zadatak, u konačnici najčešće i uzaludan, jer popularni zvuci na putu u zimzelen u pravili na koncu izgube autora.
Ipak, ovi reci vraćajući se na početke pokušavaju barem na tren pjesniku vratili ime i pravo na njegove pjesme. 🖤”

Foto: YouTube screenshot